Vinsent je zanijemio. S druge strane, Danijel je poludio, bio je sav rastrojen i vikao je:
„Kako je to moguće? Kako niko nije znao, kako je to nekome moglo promaknuti?"
Ernest je otišao do Ane. Znao je gdje se nalazi. Stajala je na ivici šume, obučena u dugu crnu haljinu, tik do ispod koljena, pripijena uz tijelo i isparana pri dnu, i u crnom kožnom sjajnom mantilu. Duvao je jak vjetar. Ona je žmurala. Kada je otvorila oči i okrenula se, vidjela je da pored nje stoji Ernest.
„Pretpostavila sam da ćeš doći."
„Ana, moramo razgovarati" – počeo je – „Znaš kako je Markusov sin rekao da imaš brata…"
„Da, znam, to si ti, dobro znaj, ja te neću siliti da napustiš Markusa, ali ako ostaješ uz tog izdajnika, mi smo neprijatelji! Kad dođe do rata, ja te neću ni napasti ni dirati, a kamoli ubiti, ti si mi brat, ali kloni me se ubuduće!" - krenula je.
On je uhvati za ruku i reče: „Zašto to radiš, šta želiš dokazati?"
„Ne želim ništa dokazati. Želim pravdu! Jedino što sam željala je bila porodica, mislila sam da je imam i mislila sam ako činim dobro i pomažem da ću je jednog dana i imati. Samo sam htjela pomoći i učinti stvari ispravnim, a sada vidim da to nije moguće."
„Imaš mene."
„Ja više nemam ni šta izgubiti, ni dobiti, i ti to znaš jako dobro!"
„Sad kad smo saznali istinu, postoji nada, ja sam kompatibilan, mogu ti pomoći, možeš se izliječiti. Moraš krenuti sa mnom! Znaš da nisi dobro, ako ostaneš, nastradaćeš! Ne želim te izgubiti sad kad smo se pronašli."
Ana je citirala riječi omiljene pjesme:
Sve ovo me sad podsjeća na nešto što davno čula sam ona i on i nesreća potresna priča, dobro znam Svjetlost i tama, druga dva nijedno mi ne odgovara a živim sad u riječima priči što nema srećan kraj Ne, nikad nisam brinula da u toj priči biću ja jer to se uvijek dešava ne tebi, stalno drugima sve lakše je sad od riječi bez tebe ja nemam šta da me izliječi
„Znaš tu pjesmu?"
„Legenda, Funky G, zar ne?" - rekao je
Ernest – „Tvoja omiljena."
Činilo se da je Ernest shvatio poruku.
„Ne možeš ostati, umrijećeš, bolesna si, ne mogu to dopustiti!"
„Moraš, jednostavno, moraš! To je jedini način da spasiš sebe i mene, a i ostale.
Moj kraj je svakako blizu."
„Ne govori to, ne možeš se žrtvovati!"
„Idi prije nego dođu Vajat ili Hektor i prije nego što se „fenix" vrati!" - nasmijali su se jedno drugom. Utom su se čuli koraci, ona mu je namignula i Ernest je otišao.
„Pripreme za napad na organizaciju i vladine službe su u toku." - rekao je Vajat Ani.
Jadan on, sad se nadao da će biti sa Anom, nije znao da Ana samo glumi, niko nije znao sem Ernesta. Računala je da joj je smrt blizu i da joj se bliži kraj života, pa zašto ne bi ušla u Daliju, zadobila njihovo povjerenje i uništila ih jednom za svagda. Svi su čuli Anin i Ernestov razgovor, jer na Ernestu je bila kamera koju je Markus stavio. Danijel je, takođe, to vidio i čuo. Viktor mu je rekao:
„Vrh je donio odluku da se Ana svim sredstvima ukloni. Ja tu ne mogu ništa."
Ernest je došao sav izbezumljen kući. Svima im se život promijenio preko noći. Juče nije imao nikoga, a sada ima sestru koju bi vrlo lako mogao izgubiti. Kad mu je Markus rekao šta organizacija namjerava, počeo je plakati. Niko nije znao šta da preduzme, činilo se da im nema ko pomoći. U toj bezizlaznoj situaciji neko je pozvonio na vrata pred zoru. Nikoga nisu očekivali, bili su iznenađeni. Bio je to Danijel. Predstavio im se i rekao im za Vinsenta. Ernest izusti:
„Znamo ko si!"
Ponudio je pomoć i povjerenje i tražio isto sve potrebne informacije da bi se Ana spasila.
„Ne možemo ti pomoći. Kako da znamo da nemaš skrivene namjere, da si iskren i da ne kriješ ništa? Ko si ti, uopšte, šta si nam ti? Krijući nas prisluškujete, pratite, ubacujute uljeza, sve je to u redu i razumijem, ali da ubijete Anu koja je toliko učinila za organizaciju, to ne razumijem! I ne dolazite sad sa pričom da joj želite pomoći. Vi je želite samo iskoristiti da bi bila na vašoj strani." - rekao je Ernest drsko.
„Čujte, znam da mi ne vjerujete i da ste uznemireni zbog cijele situacije, ali ako joj iko želi pomoći, onda sam to ja!"
Ernest je bio bijesan, samo je odmahnuo rukom i glavom i otišao.
Markus je rekao: „Ne brini se, vratiće se! Ja ti vjerujem!"
Nakon što je prošetao, vratio se i rekao: „Bolesna je, ima leukemiju, dani su joj odbrojani, jedini spas joj je presađivanje koštane srži. Ti to znaš najbolje. A možda je i za to sad prekasno. Zbog toga te je ostavila. Ti ili ja smo joj jedine nade, ovo je nalaz koji potvrđuje da si i ti kompatibilan donator."
„Sve ovo je gluma, ne ljuti se na Markusa. Kako bi, poput oca joj je! Ona samo želi da pomogne da se unište Hektor i Vajat i da se stane svemu tome na kraj jednom za svagda. Ona zna ko je kakav, a uostalom, njena druga ličnost je odavno pod kontrolom, ona je izliječena po tom pitanju. Ja ne znam šta više da uradim, ti si nam jedina nada. Razuvjeri je od te ludosti, ide u sigurnu smrt, ti to jedini možeš, tebe će poslušati. Ako joj, zaista, želiš pomoći, uradi nešto po pitanju te dvije stari. Znam da to želiš, kao što znam da je ludo voliš." - svi su zanijemili, a Danijel je sjeo od muke.
„Ali, kako ste znali, kada ste napravili nalaze?"
„Imao sam viziju i neki predosjećaj, pa smo uzeli uzorak tvoje krvi koji si donirao i testirali."
„Ali, zašto me onda niste potražili kad ste saznali? Šta ste čekali do sada, šta?"
„Ana nikad nije htjela potražiti tvoju pomoć, ne nakon onoga šta ti je napravila."
„A ti, što ti nisi ništa uradio?"
„Nisam smio od nje. Obećao sam joj." - rekao je Ernest kroz plač.
„Znači, zbog vaše sujete, zbog vas dvoje, ja nisam bio sa svojom Anom u najtežim trenucima. Nismo bili zajedno, bili smo nesrećni oboje. Zašto, Ana, zašto?"
„Oprosti, Danijele, i molim te, pomozi nam!"
„Dobro, od sada idemo ispočetka. Niko neće nauditi Ani, to vam obećavam!"
Danijel je pohitao i uspio zaustaviti naredbu da se Ana ubije nakon što im je jasno iznio činjenice. Organizovao je akciju hvatanja Ane i njenog zatvaranja u pritvor. Namjeravao je sklopiti dogovor sa njom, da radi za vladu pod njegovim nadzorom. Imala bi sve povlastice i mogla bi donositi odluke. Samo bi morala polagati račune Danijelu i morala bi živjeti u sjedištu organizacije, pod njihovim krovom. Akcija je obavljena uspješno, znali su gdje se Ana nalazi, stavili su joj vreću na glavu i ubrizgali joj sredstvo za uspavljivanje. Danijel ju je stavio na krevet u sobi sa luksuznom opremom, kamerama i prisluškivačima. Anu su odmah odveli u operacionu salu gdje joj je presađena koštana srž. Time se Ana vratila među zdrave ljude. Danijel ju je samo posmatrao na ekranu, nakon čega se premjestio u sobu i sjeo pored nje. Kad se Ana probudila, ugledala je Danijela pored sebe. Bilo joj je drago, ali je sakrila sreću i zadovoljstvo. Kad ga je upitala šta tu radi, objasnio joj je. Ona je samo na to rekla:
„Trebao si me pustiti da umrem i da zaustavim Daliju, a mogla sam. Ti si sve upropastio!"
Danijel je govorio kako će ih zustaviti zajedno i kako je sada zdrava. Ona je na to odbrusila: „Ostavi me, želim biti sama!"
Danijel se naljutio, a taman joj je mislio oprostiti. Rekao joj je:
„Sad si pod mojom kontrolom i vlasništvom, bolje bi ti bilo da me slušaš i ne pokušavaj bježati, jer ću te pronaći i sljedeći put neću biti ovako prijatan, biće ili milom ili silom!"
„Ja nisam ničije vlasništvo i neću primati naredbe ni od koga, a sad izlazi!"
„Pobogu, upravo sam ti spasio život, nakon svega!" - rekao je to iz ljutnje.
Kad je Danijel izašao, vrata su se zaključala. Slika na kamerama je nestala, razbila je. Svi su se prepali šta će napraviti. Niko to nije očekivao. Niko nije bio pripremljen, nisu očekivali takav potez. Danijelu je pokušavao otvoriti vrata vičući.
„Ana, ne čini to, molim te!"
Presjekla je vene. Računala je da će vrata biti zatvorena dovoljno dugo, dok ne iskrvari i umre. Vrata je držala zatvorenim sve dok nije izgubila svijest. Kad je Danijel ušao, uspio je zadržati sabranost i zaustavio je krvarenje. Po drugi put joj je spasio život. Kada se probudila, samo je zurila u plafon. Danijel je dugo to posmatrao i ćutao, sve dok nije smogao snage da je upita kako je. Ona mu je odgovorila da je, upravo, sanjala da je umrla i da je trebao pustiti da se to desi. Danijel ju je uhvatio i kroz suze je govorio: „Zašto si to uradila? Zar nisi razmišljala šta bih ja radio bez tebe. I ja bih se mogao ubiti. Ti si meni sve, cijeli moj život! Ja te volim, Ana, i zašto onda...?"
Ana ga je gledala, bila je zbunjena u svoj svojoj tuzi, nemoći i bolu. Pustila je suzu i izgovorila: „Ja ne zaslužujem nikoga da me voli, ne zaslužujem da živim! Ja sam ubila oca, rođenog oca! Shvataš li?"
Zagrlili su se i plakali. Pomirili su se i Ana se polako oporavljala. Pomirila se i sa Markusom koji ju je zajedno sa Ernestom posjećivao. Dolazila su joj u posjetu i djeca. Sada su svi radili zajedno, sve vladine organizacije i cijeli Red. Nastojali su da unište Daliju. Dalija sada predstavlja prijetnju za sve, a ko predstavlja prijetnju, treba ga uništiti! Zakon jačega, zar ne? Takav je život. Danijel i Ana su provodili mnoge trenutke zajedno i vodili ljubav. Zajedno su živjeli pod vladinim krovom zbog vlastite sigurnosti, ali naravno, sada bez kamera. Uništenje Dalije je napredovalo, činilo se da će uspjeti. Ana je saznala da je trudna, nakon par nesvjestica. Danijel joj je izvadio krv i poslao na analizu, bili su presrećni. Ana je išla na teren tek poslije porođaja. Djeci su dali imena Becy i Nikola, rodila je blizance. Činilo se da sve ide nabolje, dok se nije desila tragedija. Ana je imala saobraćajnu nesreću, nastradala je u kolima koja su udarila u kamion. Automobil je izgorio, a tijelo nikad nije pronađeno. Danijel je bio shrvan