U tom trenutku mu stiže poruka koja potvrđuje da se Anina ruka podudara sa Marijinom. On reče: „Zašto?"
Djeca su je uporno grlila, uz nju su se osjećala sigurno. U pozadini su se čuli i Vajat i Hektor koji su stigli sa svojim ljudima. Ana je odvela Danijela u stan koji je bio prepun opreme i oružja, sakrila djecu na sigurno i otkrila mu da oni žele djecu. Danijel je bio zbunjen i zatečen, a i prepao se za djecu. Samo je gledao fotografi je njih dvoje i djece kojih je stan bio prepun. Stigli su i Ernest, Markus, Red i članovi vladine organizacije. Hektor je ubijen, a kad je Vajat uperio pištolj u Danijela, Ana se isprječila i upucana je. Srećom, samo je bila ranjena. Kada se probudila, Danijel joj je rekao:
„Znaš, da nije tog metka i tog novog lica koje je tako lijepo, ne bih ti oprostio!"
Poljubio je nju i djecu koja su joj pohrlila u naručje.
Ona je kroz suze rekla:„Gotovo je!"
Danijel je odgovorio: „Gotovo!"
74
Sve ono što imam reći ne može stati u ove stranice. Nadam se da me razumijete. Želim da kažem svima koji pate od psihičkih bolesti da piju lijekove, ja najbolje znam da je teško i da je u početku najteže, ali vjerujte mi, to je jedini izlaz iz ovih devet Danteovih krugova pakla u stvarnom životu. U početku je teško, ali poslije će vam biti bolje. Istrajte! Poboljšanje dolazi postepeno. Nisam ja jedini primjer tome. Sada, ne da sam dobro, ja sam odlično, ja sam druga osoba. Želim vam reći da se ne opterećujete dijagnozama, šiframa, to je sasvim nebitno, papir trpi sve. Važno je kako se Vi osjećate i kakva ste Vi osoba. Sve ono što ste pročitali je bila istina, ali u mojoj svijesti. Da, istina je da sam psihički bolesnik, to je jedina prava istina, ostalo su sve zavaravanja. Nekad se pitam ko to određuje ko će biti bolestan i zdrav, i pitam se, čuje li Bog moj glas. Uvijek postoji i ostaje pitanje: Zašto baš ja? Kakav kliše! Šta bi bilo da je bilo ovako ili onako? Naposlijetku, kajanje i krivica, vječita krivica, kao da sam ja srušila cijeli svijet! To proganjanje! Taman kad uspijem da pobjegnem, stanem i okrenem se, prošlost stoji tu! Koliko god uporno bježali, pa čak i trčali ispred nje, ona je ipred vas, prati vas, dio je vas. Mnogi kažu kad padneš, ustani, sjedi, pa ustani, a ja se pitam, koliko ću još morati ustajati i koliko ću još moći izdržati! Kažu da Bog daje koliko možemo podnijeti, a ja se pitam, jesam li ja, zaista, toliko jaka...
S ljubavlju i zahvalnošću, Vaša Elisa