Opet problem! Kažu da se problemi lakše rješavaju kad si zdrav, a meni se čini da je obrnuto. Dok sam bila bolesna, imala sam uvijek preča posla. Bože, kako je ovaj život dosadan, tako mi nedostaje moj život i moj svijet! Pa dobro, bar imam novaca, ova moja knjiga je dobro prošla. Hvala Bogu, niko ne zna da sam to ja, samo Emanuel! Kao što moj pseudonim kaže: moj Bog je zakletva.[1] Bože, ja sam ti se zaklela da niko nikad neće saznati pravu istinu, niko neće dirnuti onu moju majku od vještice! Niko ne zaslužuje da prođe ono što sam ja prošla, pa čak ni ona! Ako sam i loša osoba, bar sam bila dobra na kraju priče. Utješno, zar ne? Dan kad je moj otac umro, tad je počeo početak mog kraja, zato ja nikad 4. februara ništa ne radim, taj dan je prazan isto kao što sam i ja prazna tog dana, i niko nikad neće moći popuniti tu prazninu, niko neće skupiti komadiće mog života.
Bio je lijep i sunčan aprilski dan. Elizabet Violeta je šetala zamišljeno parkom univerziteta, nakon čega je otišla u svoju sobu u studentskom domu, koju je dijelila sa Ines. Morala je završiti esej o Dikensovom romanu Velika očekivanja. Bilo joj je teško. Iako je dobro znala engleski, ipak je bila stranac u Njujorku. Djevojka srpskog porijekla, uspješan student Univerziteta u Njujorku. Studira fi lmsku umjetnost, Odsjek režija i produkcija. Njen san je oduvijek bio da stvara fi lmove, skroz drugačije, skoro neviđene. To je bio san iz djetinjstva. Sljedećeg dana je žurila, kasnila je na predavanje. Trčala je. Udarila je tako u jednog momka. Svi papiri su se razletjeli i esej je ležao na zemlji. Mladiću je krvarila ruka, posjekao se na fl ašu. Kad je Elizabet to vidjela, skinula je maramu koja joj je stajala oko vrata i uzela njegovu ruku da je zavije. On joj je rekao da nije potrebno. Nježno ju je zamotala, a on se zahvalio i pitao djavojku kako se zove.
„Elizabet, a sad moram ići!" - i otišla je trčeći.
On je samo gledao za njom, ne stigavši ništa reći. Ostao je gledajući i dodirijuću maramu kojom mu je zamotala ruku. To je bila asimetrična crna marama sa imitacijom dukata koji su zveckali. Kao što je i mislila, zakasnila je na predavanje, a profesor ju je grdio. Prije nego što je predala rad, nije ni primijetila krvave otiske prstiju momka koji joj je pomogao da skupi papire. Rad joj je odmah vraćen uz užasan komentar.
Profesor joj je rekao: „Ako želite da se ubijete, skočite u rijeku, ne sijecite žiletom vene iznad radova. Rad, a naročito Dikens, nisu krivi ukoliko imate psihičkih problema."
Otišla je. Plakala je dugo sama pored rijeke. Profesorove riječi su je jako pogodile. Lutala je kao pas. Momak kojeg je upoznala zove se Edvard (u prevodu prosperitetni čuvar) i sin je jednih od najmoćnijih i najbogatijih ljudi na svijetu, ako ne i prvih na toj listi. Studira ekonomiju na istom univerzitetu. Nakon što završi fakultet, vodiće porodične poslove i upravljaće njihovim bogatstvom. On nikad nije osjetio kako je to nemati. Rođen je i odrastao u najvećem bogatstvu, živi u elitnoj četvrti Njujorka, na Menhetnu, u ogromnom stanu, sam. Nije želio da se na univerzitetu zna ko je i šta je. Želio je pronaći djevojku koju neće zanimati njegov novac, a to je teško. Elizabet mu se svidjela od prvog trenutka, stalno je nosio onu maramu sa sobom, iako je rana zarasla. Ona mu je pružila pomoć, iako nije znala stanje na njegovom računu. Ljudi u Njujorku nisu toliko susretljivi i spremni pomoći, kao u Srbiji, tačnije u Beogradu, gdje je Elizabet odrasla. Naredio je svom pomoćniku i prijatelju Adolfu da je pronađe. Nije mu izlazila iz glave njena slika. Potraga je bila bezuspješna, nisu je mogli pronaći, nisu znali njeno prezime, a na univerzitetu je bilo pedesetak djevojaka sa imenom Elizabet. Rekao je da će ići od jedne do druge dok je ne pronađe. Bio je tužan danima, nije želio ići na proslavu stogodišnjice od osnivanja univerziteta na koju su išli njegovi prijatelji. Na kraju je, ipak, pristao i otišao. Njegovo društvo nije bilo loše, ali to su bili silni momci koji misle da je njihov cijeli svijet i da svi moraju biti potčinjeni njima zbog njihovog novca. Edvard nije bio takav, ali se družio sa njima. Bila je to ogromna zabava kojoj je prisustvovalo mnogo studenata, kako starijih, tako i mlađih. Tu je pala i jedna opklada. Edvarda su drugovi zezali kako ne bi mogao zavesti nijednu nepoznatu djevojku na ovoj zabavi da padne na njegov šarm, a pogotovu da bude sa njom i potom…
Iznervirao se u jednom trenutku, jer mu je Elizabet bila stalno u mislima i, pitao se, zašto mu je jedna neznanka stalno u glavi, zašto misli na nju, ko je ona, šta je ona...Zamišljao ju je. Odjednom se spustio niz stepenice, jer su njegovi prijatelji i on bili na spratu. Razgledao je djevojke i razmišljao kojoj da pridje. Utom, jedna djevojka koja je bila ispred njega okrenuta leđima, išla je korak - dva unazad i ne vidjevši ga, udarila u njega. Okrenula se i rekla, izvinite, bila je to Elizabet. Edvardu je bilo neizmjerno drago, samo je upitao:
„Jesi li to, stvarno, ti?"
Bila je u crnoj haljini, tik iznad koljena sa jednom širokom naramenicom ukrašenom cvijetom. Haljina je bila usko pripijena. Valovitu i smeđu kosu pustila je na jednu stranu. Obula je crne štikle visoke i do dvanaest centimetara.
„Moraš mi reći kako se zoveš! Tražio sam te na univerzitetu da se zahvalim, ali nisam te uspio pronaći."
„Elizabet Violeta Davidović, drago mi je! Kako se ti zoveš?"
„Edvard Kronin, drago mi je što smo se, konačno, upoznali kako sljeduje!"
Pričala mu je kako ju je prijateljica nagovarala da dođe, a njoj se nije išlo, jer je pala jedan težak ispit, ali joj je, ipak, drago što je došla. Dugo su pričali i smijali se. „Šta studiraš?"
„Filmsku umjetnost, odsjek za režiju i produkciju." – odgovorila je – „Četvrta sam godina, završna, a ti?" - upitala ga je.
„Ekonomiju. Zašto ti, baš, fi lmsku umjetnost?"
„Zato što želim ekranizovati knjigu Anamarjel,Red Fenixa. Jesi li čuo za tu knjigu ili je čitao?"
„Jesam, čuo sam, ali ne čitam taj žanr." - vidno mu je opalo raspoloženje, ali je, ipak, ostao koncentrisan na razgovor sa Elizabet.
Čim je skrenuo pogled i okrenuo se, nje već nije bilo. Prijateljica ju je povukla i otišle su. Govorila je prijateljici da se mora pozdraviti, ali je nije poslušala. Dok je išla kući, razmišljala je o Edvardovoj ljepoti i o osjećaju koji izaziva kod nje. Zašto li uopšte mislim na njega, kad on sigurno ne misli na mene? Prestani, Elizabet, prestani, govorila je sebi
[1] Značenje riječi Elisa na francuskom je "moj Bog je zakletva".