U Danijelu je samo kuvalo. Umirao je od ljubomore dok ih je gledao. Anu je proždirao pogledom. Ona primjetivši to počela je provocirati Danijela uzvraćajući na fl ert, nazdravljajući sa gostom i primičući mu se. Danijel bi prišao, ali nije smogao snage sve dok gost koji je inače bio Italijan i zvao se simbolično Romeo, nije poljubio Anu. Danijel je skočio i povukao Anu za ruku. U tom momentu Italijan je skočio i suočio se sa Danijelom rekavši mu da je pusti. Udario ga je i šakom u lice. Romeo mu je uzvratio. Ana se zabrinula za Danijela i dodirnula mu obraz na mjestu gdje je bio udarac i rekla:
„Žao mi je, jesi li dobro?" Danijel ju je na to samo poveo sa sobom. Odvukao ju je u svoj šator. Nisu znali šta se napolju dešava. Uhvatio ju je i privukao je sebi. Počeo ju je ljubiti, poljubivši je prvo u usta, pa po vratu. Ruku je povlačio od koljena ka zadnjici, čvrsto je uhvativši i rekavši da je voli. Ona je njemu to isto odgovorila. Uzeo ju je u naručje i položio na krevet, ljubio ju je u usta, po vratu, po grudima dodirivajući je polako i milujući je. U jednom trenutku je zastao i potrgao haljinu sa njenog tijela. Počeo se i on skidati. Svukao je košulju i hlače. Nakon tog trenutka bili su jedno tijelo, jedna duša. Nastavili su se ljubiti i milovati. U jednom trenutku je uhvatila čaršaf, rukom ga stegnuvši od bola i užitka. Uzeo je njenu ruku stisnuo je. Uživali su oboje. Svanuo je dan. Ana i Danijel bili su presrećni. Zračili su nekom posebnom energijom, a oči su im sijale od sreće i zadovoljstva. Stalno su gledali jedno drugo i prilazili jedno drugome. Nakon toga, sve su više provodili vremena zajedno, razgovarali, družili se i vodili ljubav. Svi su govorili da su lijep par. Bili srećni, jer su pronašli jedno drugo. Jednog dana, kada su uzeli slobodnu nedjelju, otišli su na Viktorijino jezero. Trebali su da provedu noć u jednoj kolibi. Ana se u jednom trenutku uozbiljila i rekla:
„Moram ti nešto reći, ne znaš sve o meni!"
Danijel joj je stavio prst na usta, a drugu ruku je izpružio ispred nje i otvorio dlan. U njoj je bio prsten.
„Znam samo da ćeš biti moja žena. Molim te, reci da!"
Rekla je da i poljubila ga. Kada su u kampu svi saznali, bili su presrećni, pogotovu Skot. Čestitali su im. Naravno, postojali su i oni kojima je svačija sreća smetala, koji su samo komentarisali među sobom govo-
reći kako to neće potrajati, ali njih dvoje se nisu obazirali na to. Međutim, Ani se uvukla neka jeza pod kožu, neki loš predosjećaj koji je pokušavala ignorsati. Svadbu su zakazali vrlo brzo, u roku dva do tri mjeseca, jer su se željeli vjenčati što prije. Ana je htjela skromno vjenčanje u prisustvu samo njih dvoje, matičara i kumova. Nakon toga bi trebalo da uslijedi medeni mjesec. Međutim, Danijel je bio uporan, htio joj je pružiti sve, čak i ogromno vjenčanje o kojem svaka djevojka sanja od malih nogu. Mislio je da i Ana tako želi. Vjerovatno je to bila i njena želja. Vješto je izbjegavala da razgovara o spisku gostiju. Rekla je sano da će i tom spisku naknadno posvetiti pažnju. Danijel je govorio kako želi što prije upoznati njene roditelje i prijatelje za koje je čuo iz priče. Prošlo je, skoro, mjesec dana. Ana je vrijedno radila. Tokom jednog od takvih radnih dana, zamantalo joj se i pala je na pod onesviješćena. Danijel je dojurio u pomoć kao lud i odnio je svoju sobu. Nakon što se probudila, Danijel je insistirao da se pregleda. To nije bio prvi put da se onesvijestila. Ponovilo se to i u njenoj sobi. Kad je ustala, srećom, nije bilo nikoga oko nje i odlučila je otići kod ljekara koji nije iz kampa. Ugrabila je momenat i krenula. Nalaz je bio zapanjujući. Bolovala je od jedne vrste leukemije.