Ana je prišla jednom ranjeniku kojem je noga bila ranjena i infi cirana. Bio je u nesvijesti. Amputacija je bila neophodna. Čovjek je buncao. Prva amputacija je prošla dobro, sljedeća ne. Naredni pacijent je bio ranjenik čija noga nikako nije zarastala. Vjerovatno je bio šećeraš. Noga mu je već sječena više puta, stalno zbog infekcije koja se širila. Vjerovatno nemar ljekara. Prvo je amputirano stopalo, pa potkoljenica. Mukotrpan proces još nije završen. Bol je bila nepodnošljiva,čovjek je samo vrištao i govorio – „Nemojte, ne samo nogu, ne!" - kao da mu je prvo amputiranje. To je, valjda, ljudski, jer kad izgubiš nešto svoje,neki dio sebe, onda toliko čuvaš ono malo što ti ostane. Držiš se za to toliko jako, kao za zjenicu oka svog, ali dođeš u situaciju da više ne vidiš stablo od šume. Tako kaže ona narodna poslovica. Tad čovjek ne shvata da je već sve izgubio i da se drži kao utopljenik za slamku kao ludak koji se drži svojih halucinacija, mašte, ludosti, likova, kao da su nešto vrijedno. Utom se Ana trgla iz svojih misli, prišla mu je uhvatila ga je za ruku, govoreći mu – „Ne bojte se, sve će biti u redu, samo se smirite!" – uvijek one iste doktorske otrcane riječi. Čovjek se nije smirio. Uhvatio ju je za ruku, samo govoreći – „Možete li mi pomoći?" Ana je sve pokušala, rekla je sestri da mu da morfi jum, da ne osjeti bol, ali ni to nije pomoglo. Gubila je kontrolu, u jednom momentu je zastala, zagledala se oko sebe i sve što je vidjela je to da joj leti pred očima. Sve se odigralo u sekundama: blijedi prizori ljudi koji se bore, vrištanje, galama, vapaji za pomoć, urlici, krici i ljudi koji trče na sve strane da pomognu, da nešto učine, zapinju, prosipaju medicinski pribor. Bilo joj je jasno da u toj brzini ne može da se radi sve po propisima i sve higijenski. Kako bi i moglo? Ljudi pocijepanih košulja ,hlača, svi krvavi. Ugledala je Danijela, Skota, svi su bili uprskani. Radili su brzinski, a opet, tako smireno, sporo. Glasovi koji su se čuli, čas jaki ,čas tihi, kao u magli. Odjednom se trgla i znala je šta treba da radi! Uzela je fl ašu viskija koja je bila na stolu sa strane i stavila je čovjeku u usta uhvativši ga za ruke da se ne može opirati i rekla da sijeku. Čovjek je pao u nesvijest od bola i viskija kojeg je progutao, a da ništa nije osjetio. Anin mantil je bio sav krvav. Uzela je komad mantila i njime zavila čovjekovu nogu. Kad je sve bilo gotovo, Danijel je prišao i rekao – „Svaka čast! Možda će nešto i biti od tebe, samo skini taj mantil!" Dan poslije toga kad je Ana vidjela koliko ima oboljelih od ebole, počela je da istražuje preko svojih prijatelja nešto više o samoj bolesti. Najvažnije je da čovjek bude dobar sa svima, jer ne zna kad će mu neko zatrebati i kad će mu neko pomoći. Tako su me moji roditelji naučili.
„Znaš - rekla je Skotu - tamo odakle sam ja (iz Srbije), kažu da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara."
„Pa, kako onda da ti imaš američko ime i prezime?"
"Mogu ti reći,da su moji roditelji previše gledali američke fi lmove. Vjerovatno im se svidio neki lik(smijeh). Šalim se. Istina je u tome da su moji roditelji oduvijek voljeli Ameriku, njihove stanovnike, imena, život i tako su odlučili da mi daju neobično i jedinstveno ime. Koliko američko, toliko i srpsko." - još jedna laž, pomislila je, ali nevina. Ono za šta ljudi ne znaju da je laž, ne može im ni naškoditi. Ovo je za njegovo dobro, za dobro svih ovdje, bolje je da ne znaju ništa.
Nastavila je priču – „Jesi li znao da na svijetu postoji samo jedna Anamarjel? Zamisli da si samo jedan Ja!"
„Sigurno ćeš biti nešto veliko." - rekao je Skot. Tome su se odmah oboje nasmijali.
Eh, kad bi samo znao, Skote, pomislila je.
„A, otkud ti u Americi?"
„Sa trinaest godina dobila sam stipen-
diju, došla u Njujork, završila fakultet, počela raditi i, evo me ovdje. Ukratko,to je moja životna priča, to je moj život!" - voljela je tako misliti. Kad bi samo bilo to! Ona i Skot su za kratko vrijeme razvili dobar prijateljski odnos. Pričali su, družili su se do kasno uveče. Tako su ubijali vrijeme, naravno, kad Skot nije bio sa Danijelom. Međutim, uvijek se činilo da Ana nešto krije, bila je tako daleka, hladna na momente, a opet tako umiljata i pristupačna. Bilo je žalosno gledati te silne ljude oboljele od ebole, a pogotovo malu djecu. Skot je pričao Ani o teškoćama tih ljudi u bolesti i siromaštvu. Ana je samo istakla da će im pomoći. Uložila je sve napore da dobije eksperimentalni lijek za ebolu. Pričala je na telefon sa jednim francuskim kolegom koji je radio u istraživačkom centru čiji je cilj bio unaprjeđivanje postojećih i pronalaženje novih vakcina protiv bolesti. U momentu razgovora naišao je Danijel ili David, rekavši – „Šta ima, šta se dešava?"
„Evo Ana, kako je od milja zovemo, traži vakcinu protiv ebole koja je unaprijeđena i koja bi uklanjala sve simptome bolesti."
„Zar stvarno misliš da ona to može?" - rekao je Danijel.