Iako je kardiohirurg, radiće kao doktor opšte prakse, jer im je to potrebno. Prvi pacijent joj je bila trudnica u osmom mjesecu. Žena je imala aneurizmu, vrlo rijetku bolest koja se teško otkriva. Takva bolest mora da se prati, jer može dovesti do zatajenja srca i smrti. Anamarjel je bila ljubazna i koncentrisana, kao da do prije par minuta nije bila rastrzana. Skot je radio svoj posao, ali nije skidao pogled sa nje , činilo se da mu se sviđa.
Iznenada muškarac, visok, crn, kratko ošišan, mršav, mišićav, ali ne previše! Nemojte me pogrešno shvatiti! On nije fanatik koji pati od „kompleksa mišićavosti". Nosio je majicu kratkih rukava. Tamo su nesnosne vrućine, to znate! Plavih očiju, zavodljivog pogleda, oštrog i hladnog, nekako dalekog, ali istovremeno nježnog, povrijeđenog, punog bola! Ana je sve ovo vidjela na njemu. Kao da prepoznaje sebe. Oči su im se susrele. Desio se onaj „blink" pogled kada se dvije duše sretnu. Sve se to odigralo u djelićima sekunde, u treptajima. Prišao joj je brzim hodom. Nije rekao ni zdravo, ni upitao kako se zove, samo ga je zanimalo ko je to i šta radi tu.
Skot je odgovorio da je to uspješna doktorka koja je radila u bolnici u Njujorku, Anamarjel Anabel. - „Pa da, to je ona doktorka koju dočekujemo kao kraljicu sa hotelom, hranom, poslugom, prevozom! Ne znam otkad se ovaj kamp pretvorio u to jezgro političkih interesa i bogataša!? Doktorka koja je radila u opremljenoj bolnici šarenih zidova, punoj djece i bonbona, pomoćnika!"
Ni Ana mu nije ostala dužna – „Ne znam ko ste ni šta ste, ali nemate me pravo vrijeđati!"
„Ja Vas ne vrijeđam, samo iznosim činjenice, ali vidjećemo koliko ćete ovde izdržati!" - nasmijavši se i rekavši to, okrenuo se i otišao.
„Ko je ta budala?" - upitala je Ana.
„To je Danijel David, šef ovdje, nekad je bio načelnik hirurgije u Hjustonu. Neurohirurg koji je bio jako uspješan, ali odjednom je odlučio da dođe i da radi ovdje. Mislim da je njegova velika želja bila da pomže ljudima, a ne da radi za novac, jer mu nije ni potreban, jako je bogat. Mislim da mu se zgadila birokratija i administracija u bolnici, pa je zato i pobjegao. Svi smo mi nekad sanjali da promijenimo svijet i da pomažemo ljudima, zato smo i upisali ovaj fakultet, ali život ima drugačija pravila igre i odvede nas u nepoznatom pravcu, putevima kojima nismo željeli."
„Kako naivno, zar ne!?" - Ana se okrenula i otšla do pacijenta. Skot je ostao zamišljen,pobogu, pa zašto je to rekla? Takav odgovor na ono. Činilo se da Ana razumije Davida. Stalno je razmišljala o boli u njegovim očima i zašto je takav. Osvanuo je novi dan, pristizali su oboljeli od ebole i ratni ranjenici iz susjednih država. Anin dan je naporno započeo, ranjenici na sve strane, doktori i medicinski radnici, trče da bi spasili živote. Ana je obukla bijeli mantil, iako joj nije bio potreban. Svi su bili u civilu. Sem što je jako vruće da bi se nosio mantil umjesto kratkih rukava, tu nije važno držati do protokola. Protokolu nema mjesta. Bitno je spasiti ljudski život. Svaki dan je tu tako. Ljudi se dovoze, urlici i jauci sa svih strana. Ana to ništa nije znala, stajala je skamenjena, iako je navikla gledati svašta. Danijel je prišao, rekavši – „Za ime božije uradi nešto, nemoj samo tako tu stajati i skini taj mantil, izgledaš smiješno!˝
„Ja, ja nisam znala!"