Sjedila je u vozu, nije je bilo briga kuda ide, vjerovatno da je pitate ne bi ni znala. Smjestila se do prozora, sunce je jako obasjavalo njeno prelijepo lice, toliko jako da je djelovalo zasljepljujuće. Nju to sunce nije moglo zaslijepiti, jer su joj oči bile prepune suza. Slijevale su se jedna po jedna niz njeno lice, kvaseći joj bluzu. Prelijepa djevojka od dvadeset i nekoliko godina, tamno smeđe kose sa nijansama svjetlije čiji su se pramenovi presijavali na suncu, toliko jako, da su izgledali kao dijamanti (zajedno sa suzama), srednje tamnog tena, očima smeđim kao najljepši kamen, ušima malim, kao i nosom, crtama lica, kao lik smeđokose barbike, kao lik glumice Jenifer Lawrence i, moglo se dobro vidjeti, prezgodnog tijela, ćak mršavog. Mogla se vidjeti njena dobrota i inteligencija u očima, ne samo u očima, već i u ponašanju i u pokretima. Zašto tako lijepa djevojka plače? To niko ne zna, čak ni ona sama. Trgla se, sve je to bila mašta, zamišljeni plač i posmatrač. Sjećanja, samo sjećanja, ali čega, prelijepih momaka, mož-
da? Iako je plač bio zamišljen, tuga nije. Ta tuga se mogla vidjeti i „iz aviona", ali njena slabost nijednog trenutka. Bilo je gotovo, voz je stigao, samo se, odjednom, zacula skripa točkova po šinama i posljedni oblaci dima koji se puše. Međutim, nisam vam rekla kuda idemo... Idemo u Afriku, tačnije, u Ugandu. To je, zvanično, Republika Uganda, država na istoku Afrike čije su komšije: Kenija, Južni Sudan, Demokratska Republika Kongo, Ruanda i na jugu, Tanzanija. Službeni jezik, pored engleskog, je svahili. Luganda, jezik južnog dijela, široko je rasprostranjen u državi. U upotrebi su još mnogi jezici. Uganda, samim tim što je multikulturalna, i multijezična je. To je država bez izlaza na more, glavni grad je Kampala, a novčana moneta je ugandski šiling. Površina Ugande je 236 035 km². Najveći vrh je Ruvenzori, 5110 m. Klima je zbog nadmorske visine raznolika, suptropska, kontinentalna ili umjerena, a neki vrhovi su uvijek pod snijegom. Najveće rijeke su Viktorijin Nil i Nil, a jezera Viktorijino i Albertovo.Većina stanovništa je vjerski orijentisana, uglavnom su hrišćani, katolici i protestanti, a manji je i muslimana. Istorija ove zemlje je bila burna. Stanovništvo, još uvijek, pamti vladavinu Idija Amina, ali ne po dobru, već po stradanju, genocidu, ekonomskoj nestabilnosti i siromaštvu. Naime, nakon sticanja nezavisnosti, Milton Obote je izvršio državni udar 1966. godine, da bi ga poslije zamijenio Idi i da bi na kraju završilo građanskim ratom. Rezultat tog rata je prosperitet sa Yowerijem Moswenijem. Lijepo je, lijepo tamo. Sunce je jako, ali prijatno. Narod je ljubazan, miješa malo svahilija, malo engleskog, snalazi se, bori se za život. Njeno „dobro oko" to sve primjećuje. Gužva je. Jedan lijep momak stoji držeći natpis u ruci. Šta to piše? Pa da, to je njeno ime, ANAMARJEL. „Drago mi je"- rekla je – „vidim da me čekate". Momak se zbunio. Nju je čekao taksi i hotel. Sve je bilo plaćeno.
Hotel je bio luksuzan, usluga, hrana, namještaj, sve je na nivou. Prekrivači svileni, sapuni francuski, peškiri najmekaniji, tepiha nema, a krevet je sav u baldahini. Imala je sve, ali to SVE, njoj ništa ne znači. Zašto, to samo ona zna! Tijelo joj je tu, ali duša nikako. Došla je u izbjeglički kamp koji je otvoren već neko vrijeme zbog okolnih ratova. Naime, njen veliki san je bio da se bavi humanitarnim radom. Namjena izbjegličkog kampa je višestruka. To je dobrotvorno sklonište za bolesne, ranjene, siromašne i, naravno, izbjeglice, za one ljude koji su protjerani iz svojih domova. Počela je odmah da radi.