ŠIFRA: 4.2.2010.
I to je to, sve se ruši, svijet izmiče ispod nogu, rukohvati za koje se držim pucaju, vid mi se magli, suze naviru, crnilo me obuzima i gubim tlo pod nogama.
Vizije više nema, sada je samo borba za goli život i zdravlje, napuštam školu i sve. Vjerujte da ga nisam dovoljno oplakala i dovoljno bila na koljenima, svoj medicinski fakultet i diplomu doktorice. Šifra, moj život staje, moglo bi se reći da je od tada počeo neki drugi život za mene, ali za mene je stao i volim reći da je na standbay-u, a znate li šta me je držalo sve te godine da se prije ne srušim, da prije ne poklenem, padnem pred iskušenjima, pred nesreću, pred problemima za koje nikom nisam govorila. Vizija. To je sprečavalo bolest da se otkrije, ali to me je i držalo. Vizija, sada je više nemam.
Da se nadovežem.
Gimnazija
Novi početak nije uvijek kraj, ali svaki novi početak vodi kraju!
Najljepši dio moga života, iako je praćen jako ružnim stvarima i tužnim, bar za moju ličnost. Ljudi koje sam tu upoznala dok smo još bili djeca, nešto je najvrjednije što čuvam u sebi. Imam čak i našu sliku uramljenu, jer istina je da su svi oni divni i da moja bolest nije dala da ih upoznam onakvim kakvi jesu i da shvate da ja nisam ništa izabrala od svojih postupaka i ponašanja ili neponašanja i žao mi je što nikada neće saznati kakva sam ja osoba, da sam ja jedna velika paćenica. Boli me, takođe, što sam napustila 4. razred i što se sve tako završilo.
Prvi dan nove škole, prelaza iz osnovne u srednju. Jesenje sunce miluje moje obraze. Sretna sam – novi početak, a sve novo je lijepo, pa čak i sama riječ, početak, predstavlja nešto prelijepo. Imam dobar osjećaj, ovo je mjesto gdje će se moja sudbina promjeniti, još samo jedna stepenica ka cilju, svrsi. Ulazim u hol, sama zgrada gradiške gimnazije je prelijepa. Plava boja zidova iznutra je tako smirujuća, a dvoršte i tek fontana, prelijepo. Mnogo je djece, čuje se graja na sve strane. Ulazimo u amfiteatar i sjedamo, prozivaju imena djece po odjeljenjima, 7 ih je ukupno. Ja sam u 4. i broj 4 koji inače obilježava moj život i koji će ga na kraju označiti. Da li je sretan ili ne, ne znam.
Upoznajemo se dok ulazimo u kabinet biologije i sjedamo. Prolaze dani i ne prilagođavam se. Prva godina završena odličnim. Druga godina, zaljubljujem se, znak propasti... Druga i treća, mijenjam društvo za društvom, ali nigdje ne pronalazim mir, svrhu, ne uklapam se, osjećam da tu ne pripadam, kao da nigdje ne pripadam. Na kraju sam tako i završila kao nepripadnik. Sve sebi govorim – drugi su krivi. Sjećam se jednog događaja koji će biti predznak za moj život poslije, stajala sam uz ivicu stuba, u gužvi, ali ja je nisam osjećala. Maštala sam o tome, zamišljala kako će tu nasuprot stajati jedan dobar psihijatar, da će prepoznati u meni nešto što vrijedi, pomoći mi i spasiti me, izvući labuda iz crnog pačeta, ali četvrta godina je donijela svoje.
Jedino dobro od svega toga je što sam bila odličan učenik i to mi je pomoglo da završim šolu do kraja i zahvaljujem se svima na pomoći koji su mi izišli u susret. HVALA!
Četiri godine prije
Završavam osnovnu školu, ali jesam i nisam zadovoljna, radujem se novom početu, to će biti odlično za mene.
Novo društvo, jer ovdje nisam imala nikoga, nisam se uklopila, ali tamo sigurno hoću. Cilj, imam ciljh, upisala sam gimnaziju, završiću je odličnim da bih mogla upisati medicinu, da imam 45 startnih bodova, ostalo ću zaraditi znanjem na prijemnom.
Cilj, vizija, svrha, zadnja stepenica ka cilju!
Matura
Nebo je modro, pada kiša, ali je slana na početku i onda počinju padati krhotine stakla koje me polako rasjecaju izvana i počinjem krvariti.
Bol je jaka, ali ubrzo je prestajem osjećati, jer me stalo stalno reže i prodire dublje. Odavno sam prešla prag boli i polako kiša, kao kiselina, me rastapa i zajedno sa staklom sam se raspala! Došlo je i to vrijeme. Matura, a ja sam bolesna. Kupila sam haljinu roze boje, bijele sandale, izvukla crvene pramenove prethodni dan i ostaje samo šminkanje, ali ne mogu jer ono što ne znate je da sam drmnula tri Xanax-a samo do podneva.
Brat ulazi na vrata noseći fotoaparat spreman da nas slika na maturi: ,,Brate, ali ja ne mogu...", samo kažem, a on odgovara: ,,U redu, mili moj braco!"
Traženje smisla smislom
Kažu sreća te čeka negdje, imaš svoju sudbinu, a ja kažem sudbina je kurva! Jedino što me drži su riječu Gavrila Principa napisane u zatvorskoj ćeliji – Ko hoće da živi nek mre, a ko hoće da mre neka živi!
Nadam se da će me moje knjige nadživjeti, jer kažu – knjiga živi svoj život. Nadam se da će moje knjige živjeti i poslije mene u srcima i dušama drugih, misli koje će kolati svijetom i ušima. Nadam se da će ljudi ponavljati moje citate kao mantre.
Pisanje je kod mene naišlo spontano, kao i sve u životu. Prvo mi se javila ideja u gimnaziji i tad sam smislila naziv moje prve knjige – ANAMARJEL, ali tada nisam imala vremena da je započnem. Kada sam bila bolesna pisala sam jednom, dvaput, ali nisam mogla, izašle su samo dvije, tri rečenice. Poslije kada sam osjetila da imam snage tražila sam od porodice da mi kupe tablet, da mogu pistati, jer mi je na njemu lakše, da ne gubim nit. Tako je, malo po malo i bukvalno ni iz čega, nastala Anamarjel i poslije sve ostalo. Jednom je na času u Gimanziji profesorka rekla, zapravo uptala, koliko će od vas biti budući pisci, na to smo svi ćutali, ali sad ja imam odgovor.
Nedavno sam bila kod doktorice, jer sam upala malo u depru i jer sam bila usamljena, doktorica mi je predložila sjajne knjige Viktora Frankla „Zašto se nisam ubio", priča o čovjeku, koji je inače bio psihijatar, a koji je preživio logor. Izgubio je dosta rodbine upravo po logorima, ali je ostao i opstao i oslmislio novo liječenje logoterapijom.
Ja sam pronašla svoj smisao – pisanje, a i male čari života koje volim, jer inače volim život.
Mašta
je zlo. To je kao da igrate poker sa mozgom, a on uvijek dobija ful kečeva i on uvijek pobjeđuje i dobija. Kuća uvijek dobija, a srce pati.
Prepustiti se mašti meni izaziva strah. Mrzim maštu, mrzim opsesije, ne želim prolazit dvaput kroz sve to. Prvi put je bilo užasno, odvelo me je u dubinu bolesti i poraza, ali zašto imam želju i potrebu za srodnom dušom? Čim mi se neko svidi, a usamljena sam i bježim u maštu, opet stižem do braka i da imamo djecu. Postajem osvisna o maštanju o toj osobi i sa tom osobom. To je začarani krug. Plutam morem neviđenih širina i dubina, a ne znam plivati, mada u mašti dobro plivam i dobro se snalazim, ali mislim da sam daleko, a zapravo plutam po istom dijelu, vrtim se u krug, ne vidim uopšte preko horizonta.
Borim se sa sjenama. Taman kad mislite da ste se odvikli omiljene droge, neki okidač vas privuče i navučeni ste. Jebeš najgore droge, šta je ovo?! Ne mora čak ni biti neki životni poraz, a smo se bojim tih muka kroz koje sam prošla kroz 4 godine opsesije i bolesti i još više godina liječenja. Samo molim Boga – ne dvaput! Mislite da je lako maštati o nekome ko to ne zna i čak je zauzet i sretan sa tom osobom, a vi ste nesretni. On provodi vrijeme sa njom i uživa, a vi imate osjećaj da je to trebalo biti vaše vrijeme, da vam ga je neko ukrao nadohvat prsta. Ni ne primjetite kako to ide, jednu noć malo, drugi dan malo više, malo dok ležite preko dana i već ste u tome, tako je slatko, kao najljepši slatkiš koji vam je prijeko potreban, a ne možete doći do njega. Jedinu želju koju imam je – budi bolji njoj, živote! Nikad ne bih nikome pa ni najgorem neprijatelju poželjela ovakve bolesti. Mislite da mi je lako?
Ponvo gorim, izgaram, vatra me obuhvata svu, ne znam gdje sam, ne znam ništa, samo bol u grudima, bol koja probada srce. Vatra me prožima, skoro mi ništa nije ostalo. Oganj je prejak i budim se, otvaram oči sva znojna i mokra, ali to je samo zamisao, nije čak ni san, jer ja se tako i osjećam ponekad.
Postoji još gora noćna mora: Trčim, ali ne mogu pobjeći, bol je prejaka, pritišće mi grudi. Boli, toliko boli da imam osjećaj da će puknuti moje malo srce koje je načeto i oštećeno. Trčim, ali umor me savladava, ne mogu se boriti, više ne. Padam na koljena, rukama i nogama udaram o tlo, sažuljala sam ih, ali ne osjećam bol. Bol je preslaba riječ za mene. Ne mogu je više ni osjećat', jer drugi su osjećaji jači, osjećaji tuge i beznađa. Osjećaji propasti, besmisla... Proklinjem sudbinu, plačem u nebo, a kiša počinje i poklapa me. Pada i pada dok se suze slijevaju niz moje lice, više ne znam ni šta su suza, a šta kišne kapi. Mokra sam sva. Ljudi prolaze kraj mene i samo se čude. Tako sam se osjećala kada sam saznala dugo čuvanu tajnu od mene od strane moje porodice. Istinu da je moja prva zaljubljenost, moje sve u tom trenutku – uzalud.
Nekad sam mislila da ću dignuti ruku na sebe, da neću moći živjeti ako on ima curu, a sad vidim kako je to glupo i beznačajno. Godine i sazrevanje čine svoje.
Dobrota nekih ljudi, a zloba drugih
Ovo sam samo napisala da pohvalim jednu osobu i da joj se zahvalim.
Kao što ste već mogli saznati ili naslutiti, ja skupljam uzorčiće po apotekama, testere, kako ih zovu. Sve mi odgovara, Vichy puder, krema La Roche Posay, Pharma Theiss, Doliva kreme, Klorane šampončići, A-Derma prizvodi itd.
Ja ne trpim nepravdu u životu, ali moram je durati, prisiljena sam na to. Prva i prava nepravda je moja bolest, ali isto tako ne mogu ćutati nečiju dobrotu ili zlobu. Jedna djevojka koju poznajem više-manje, dobre smo uglavnom, tražila sam joj uzorak, a ona mi je dala malo pakovanje Dr Hauschka toniranu kremu.
Djevojka-žena koju srećem često drži promocije Dr Hauschka, a koja me očigledno mrzi, ne znam zašto, ali ni ona meni nije draga, stalno me odbija za uzorčiće, a ja uporno pitam i ona mi nudi malo pakovanje Dr Hauschka koje košta oko 11 KM. Znači – ljudska zloba, mrzi me iz razloga koji nije očit, a ona, prva djevojka ima osjećaja za dobro i razumijevanje, znači dobrota nasuprot zlobe, ko će pobjediti?
Banja Luka
Znate kao je kada se spremate za jednu od najvažnijih prekretnica u svom životu. Upis na fakultet, ali prvo je potrebno izabrati. Ja sam odavno napravila izbor.
Znate li osjećaj kada mislite da znate svoju sudbinu, a onda vas život gorko iznenadi. Znate već, moj propali san, cilj, spas – medicina, ali pitanje je bilo hoću li završiti i srednju, znate već, i onda sa konja na magarca, pokušala sam upisati učiteljsku da završim bilo šta, ali i to mi je bilo previše. Isto tako, na kraju, sva razočarana jer sam vidjela da mi je i to teško, odjednom ugleda jednu svoju drugarici kako se upisuje na jedan privatni faultet i ja sam onda rekla sebi i svojima ja idem tamo gdje i ona. Samo jedna rečenica i moji su me podržali. Sudbina je tako htjela i to mi je taman.
Uspijela sam završiti, iako mi nije bilo lako, ali dobro, ishod je bitan. Tu sam upoznala jednu divnu curu koja mi je puno pomogla i postale smo dobre drugarice.
Beograd i tetka
Šta reći o toj ženi osim da je legenda i zmaj od žene.
Odvela me je na more u Vodice. Bila sam u Beogradu i previše puta. Bila sam u Tri Šešira i zoološkom vrtu, u pozorištu, na sajmu knjiga,ne znam ni ja gdje sve. Šta god sam zaželjela ispunila mi je. Daje mi uvijek para i krpa koliko hoćeš, a ponajprije savjete i lijepu riječ.
Šta reći osim – Tetka, hvala ti!
Male stvari koje čine život sretnim
1. Moj prvi parfem Roland Garros, od daljne babe, original iz Francuske.
2. Moji prvi paketi odjeće od kuma i od tetke.
3. Moja prva knjiga kad sam ja izdala.
4. Moja najbolja drugarica Helena.
5. Trenutak od kad su me počeli zvati Mariola.
6. Moje prvo mačence.
7. More itd...
Moj modni put
bio je težak. U bolesti sam se ja malo oblačila, ali sam bila uvijek lijepo obučena.
Imala sam finih stvarii i njih sam mijenjala, ali nisam puno pažnje obraćala na te stvari u to vrijeme. U jednom trenutku mog života došao mi je anđeo u obliku kuma, koji mi je donio vreće pune odjeće, u kojima je bilo svega i svačega, a nakon toga i tetka.
Tako da sam postepeno, uz novine i izbor odjeće i sa godinama, izgradila svoj stil i zavoljela modu.
Moja najbolja drugarica Helena
Znate da sam bila asocijalna, ali to se vremenom promjenilo.
Upoznala sam je u bolnici, ne baš lijepo mjesto za upoznavanje, ali dobro. Starija je od mene 5 godina, ali kao i da nije. Savršeno se i sve razumijemo. Dijelimo slične probleme, dijelimo iste strahove i nedoumice i tu se pronalazimo. Poznajemo se već 6 godina. Viđale smo prije njenog odlaska u Španiju da tamo radi, bar tri puta sedmično. Zajedno smo i plakale i smijale se i tako je i danas kad ona dođe iz Madrida. Poklanjale smo uvijek jedna drugoj, jer su naša srca vezana nečim jačim pored sestrinske ljubavi, a to su sličnosti. Sličan život, problemi, agonije koje tjera bolest. Ona je sada uglavnom OK i jako sam sretna zbog toga.
Šta reći osim da te jako volim, moja nerođena sestro, koja si mi puno pomogla i koja mi i sad pomažeš i razumiješ.
Samoća
Ovo je posljednji dio prvog poglavlja i putovanja kroz prolost mog života.
Ja nemam puno za izgubiti. Kod kuće me čeka samo usamljenost. Kažu da vrijeme liječi sve, ali samoću ne. Život me je kaznio, debelo plaćam za nečije grijehe, ali samo da znam da mogu makar tu osobu ošamarit, da makar malo umanji bol, samo da znam ko je, jer slomljena sam. Oštećena roba, sjebana.
Ja nemam puno prilika ni puno izbra, kao što već znate bolest me je zahvatila u djetinjstvu, tako da nisam ni imala vremena da zgriješim, ali me je uništila, uzela sve pa čak i šansu da budem sa nekim, mogu ga samo unesrećit', jer ko se može izboriti sa mojim demonima, ako ja to sama ne mogu, šta onda imam više za očekivati... Mnogi sigurno misle da sam hladna kuja kad nemam momka, istina je da sam očvrsla, otvrdla, moje srce je puno leda kao Antarktik i nema ko da ga otopi. Zaključala sam davno svoje srce i ključ bacila duboko u okean beznađa, ali ni to nije bio moj izbor, jer me je jednostavno bolest učinila takvom, neosjetnom na sve.
Niko ne zna pravu istinu. Kroz liječenje sam se ispatila i previše, iskreno nemam ni mjesta za to u mom životu. Neko ko gleda sa strane rekao bi kako je lijepa, pametna, dobra, ali sve je to samo odraz! Niko zapravo ne zna da se iza toga krije jedna mala uplašena, izmučena curica koja neprestano plače nad svojom sudbinom, jer nema načina da bilo šta promijeni, ali izvuče snagu iz svog srca i navuče najljepši osmijeh na svijetu, najčistiji i lijepo priča sa svima. Ono što me goni je volja za životom, jer jedino mi je to preostalo. ŽIVJETI!
Kada sam ozdravila shvatila sam da ljubav nije za mene, ali onda se zaljubih u starijeg čoveka i tek kada ga preboleh, zaljubih se u oženjena čovjeka plavih očiju i shvatih da ljubav nije za mene, već da sam uvela ruža željna vode.
Sadašnjost 2016. godina (od 18.2. do 30.6.2016.)
Nekad sam mislila da pisci samo kada su u depresivnom raspoloženju mogu pisati i da tada nastaju njihova najbolja djela, ali sada shvatam da se to može postići sretan i zaljubljen čovjek.
Ja se ne zavaravam! Ljubav je najveća prevara života i čovječanstva. Anđele Plavih očiju, zaljubila sam se u tebe, ali ja znam da je lijepo samo u početku, kao što je lijepo sve maleno, kučići, mačići, djeca, a kad odrastu... Tako je i sa ljubavlju kad odraste, jer šta ako...
Bojim se probati, bojim se kazne, ali zato kažnjavam sebe, jer strahova je mnogo, a još više je – možda... Jednom mi je brat rekao, dok sam bila dijete, da sam zatvorena kao švicarski trezor i bio je u pravu. Bojim se osjećat', ali uparavo osjećam, želim Anđela plavih očiju, želim bliskost, želim ljubav. Ja, koja ne vjerujem u bajke, ljubav ni sretne završetke. Bojim se sjena koje me prate, jer jednom kada izvire otjeraće sve i svakoga od mene. Kažu olabavi malo kaiš kojim se stežeš, ali ne smijem, ne smiju mi inhibicije popustiti, jer ako popuste gotova sam. Šta ako me zadesi neka nesreća? Šta ako me momak ostavi? Šta ako me prevari, ako rodim bolesno dijete, ako duga veza pukne, šta ako mi on umre? To su sve stvari kojih se bojim, poređane od najmanje ka najvećoj, jer rizik je prevelki, a ulog je sve! Moj život! Da li će kocke pasti na pravo mjesto? Ne, jer nema sretnog kraja. Zato bježim, uvijek bježim. Trčim sa suzama u očima ne osvrćući se, jer tako mora biti. Jednostavno moram tjerati sve i svakog od sebe, ali izbor nije ni prevelik. Sve su to strahovi zbog koji se ne usudim i ne smijem probati. Zato bježim!
Anđele plavih očiju, spominjem te i ovde jer ti neke stvari ne mogu reći. Ti si prvi koji mi se svidio od moje katastrofalne mladalačke zaljubljenosti, moje opsesije i bojim se da sam taj tip. Bojala sam se da i ti to ne postaneš, ali nisi! Hvala Bogu pa sam se zaliječila. Sve ove godine nisu bile uzalud.
Istina je da obojica imate plave oči. Maštam o tebi poneku večer, pogotovo nakon što te vidim, ali nakon dva dana prođe. Kada su me tvoji dugi prsti prvi put dotakli osjetila sam eletricitet, ali ti vjerovatno nisi. Prvo što me je tebi privuklo su tvoje oči, ljepota i skladno tijelo, ali i ta tvoja dobrota, kako se ponašaš prema običnim i starim, dosadnim ljudima, uvijek si ljubazan. Iz tvojih očiju zrači nepatvorena dobrota, a tek njihovo plavetnilo... Imam osjećaj da bih se mogla izgubiti u tim dubinama mora, ali ne znam koliko su duboke, jer moje emocije su krhke, a lako me je povući opet na dno.
Ovaj put nema povratka. Osjećam to. Da se desi još jedan krah, on bi ostavio krhotine stakla moje duše na koje bih kad god pođem da pokupim rezala ruke i ostajale bi duboke rane koje bi krvarile do kraja, jer kada sam saznala da si zauzet, neću te lagati, mislila sam, anđele, da ćeš upravo ti biti moj anđeo spasitelj koji će me štititi i zaogrnuti svojim krilima i povući iz mraka. Onaj koji će učiniti da sve zaboravim. Onaj uz koga će bol iščeznuti. Onaj sa kojim ću pronaći sreću i živjeti u skladu i miru. Onaj koji će me prvi i posljednji poljubiti. Može, može, ali sudbina kaže – NE MOŽE!
Vjerujem u karmu, vjerujem da sam dobar čovjek i da mora biti dobra, ali realno gledajući kako da bude dobra kada je moj um bio godinama okovan željeznim lancima sa bodljama u vrtlogu tame, koji me je sve više uvlačio, a jedina svjetla tačka je bila maštarija da me neki psihijatar pronađe, prepozna da nešto nije dobro i izliječi. Karma se vratila kao bumerang, ti si zauzet, ja sama u samovanju svoje duše poželjela sam žarko smrt, anđele, da me uzme. Osjećala sam da je blizu kraj, da je vidim – smrt. Moj anđele, strašno bih voljela biti sa tobom i tvoja, ali to nije za mene, kako sam više puta navodila. To nije moja sudbina, 18+6-24 = moja formula. Do 24. godine bila sam rob svoga uma, više neću biti ničiji rob. Moj um je tanan. To je jedina jednačina u mom životu – 18 godina+ 6 godina liječenja. U međuvremenu – bila zaljubljena, a sada imam 24, kada mi se ti sviđaš i kada sam te prepoznala kao anđela plavih očiju.
Anđele, ti imaš priču posvećenu samo tebi. Nikad te neću zaboravit i hvala ti! Mnoge ti stvari ne mogu reći i ne znaš ih. Zbogom, ovo je oproštajno poglavlje posvećeno samo tebi, a sve je iz duše, vjeruj mi. Zbogom, moj anđele, koji nikad meni nisi bio ni namjenjen, jer možda je za mene da život prvodem samo u mraku. Moram ti reći da si i ti bio okidač i inspiracija da napišem ovo poglavlje.
Kada nešto najmanje želite, to vas najviše strefi! Zla kob je poput zmije, što je više gnječite, hvatate za glavu, rep se sve više kreće, sve se više migolji. Kažu da je zmija loš predznak, ali da je nije dobro ubiti. Ja kažem – ubijte zmiju, odsjecite joj glavu, pretvorite je u pepeo, zatrite je u zemlju, svaki njen trag!
Momak u koga sam zaljubljena, moj anđeo plavih očiju, ne gleda me očima ljubavi, a šta je najgore momak koji radi sa njim me gleda požudnim očima, a to mrzim – preokret sudbine koji ti se smije u lice i koja mi se smije u lice! Tako bih htjela uzvratiti i lupiti joj šamar, ali ne mogu. Jednstavno moram pobjeći! Takav je moj genetski kod – šifra! Kolio god htjela srcu naređivat', želim anđela u svom životu, ali anđela slomljenih krila, koji lije krvave suze, ne može niko popravit, a to sam ja! Sjebana sam, to je jedina istina, a ovaj drugi mi ubacuje ulete toliko jadne, da me tako diraju u srce i dižu bijes do usijanaja! Toliko mi to ide na živce i nervira me, baš moraju raditi zajedno! Ne mogu naređivat' srcu, ali mogu pobjeći, moram pobjeći. Šifra, ponavljaj, šifra...
Vi mislite da je meni lako, da je psihičkim bolesnicima lako. Pogledajte ih samo, ne bi bili tu gdje jesu svojevoljno, a tek ustanove iz kojih nema izlaza, ljudi koji hodaju izgubljeni, duše koje su ispaćene... Niko njihov glas ne čuje, niko njihovu bol ne vidi, a oni čuju hiljadu glasova u glavi i vide još toliko stvari. Vide stvari koje niko neće nikada vidjeti.
Kada sam prvi put kod doktora ugledala djevojku sa kremom na licu kako samo besciljno hoda, tada sam pobjegla... Greška, kobna greška, zabluda da mi možemo živjeti sretno i ispunjeno. Laži, samo laži, ali kada sam bila u bolnici upoznala sam par dobrih ljudi i svoju najbolju drugaricu, koja mi je kao sestra.Vidjela sam da situacija nije tako loša, da nije sve crno i bijelo, već da postoji čak i sivo i išarano, ali sudbino, ali Bože, zašto me kažnjavaš, zašto anđeo plavih očiju ne može biti moj? Zašto?
Lažem sebe da bi me anđeo plavih očiju ikada mogao pogledati, zauzet je, a mene sudbina i karma izgleda mrzi. Žao mi je mene. Jednom me je profesor u srednjoj školi pitao da li bih se žrtvovala za nekog, odgovor je – ne, i sad je isti! Ko se žrtvovao za mene i ko bi upšte? Bijes, osjećam samo bijes, a to je osjećanje koje nisam do sad poznavala. Eto, došlo je i ono sad na red. Bijesna sam na život, na sudbinu, na sve, na Boga. Šta sam mu ja skrivila pa ne mogu pronaći ni mrvu utjehe ni u kome. Prosjaku da nisam prišla, životinju da nisam nahranila... Nema čovjeka kome nisam „Zdravo" rekla i lijepo popričala. Nikome nisam dužna ostala. Nisam pomoogla nisam ni odmogla pa zašto ispaštam, čije grijehe pršlosti plaćam pa gdje je onda pravda, jer poznajem samo jednu osobu čija je duša čistija od moje.
Da li mi vjerujete da mrzim život, a volim živjeti! Ponekad mislim da moj život nema puno smisla i da, kad bi me drvo lupilo i ubilo, ne bi bila velika šteta. Osjećanja su zlo, ona vas mogu samo povrjediti, zato ih je najblje sasjeći u korjnu, ne osjećati, zaboraviti. Ne povrjeđivat' sebe. D li biste mi vjerovali da mi se javila misao da se samo malo posječem da pustim samo malo krvi, da bol nestane ili da se bar umanji.
Mala herba cito crescit. Loša biljka brzo raste. Zao, pa čak i dobar otrov treba sasjeći u korjenu, jer nije zlo koje vrijeba u prikraju ni koje nas uništi, već dobro, jer i to dobro krije zlobu dubko u sebi. Put do raja je popločan dobrim djelima. Zato odustajem, moram trčati, moram bježati od tuge, od bolesti, samoće i na kraju od smrti, ali do kada ću bježati, ima li kraja ili je smrt kraj/raj, pitam se...
Istina, sudbina je kurva i to prava kučka, proda se onom ko najviše plaća, a ja nemam čim da platim, sve je već uzela. Zdravljem sam platila. Mijenjala bih sve, ali nemam šta! Kažu, pravda je slijepa. Ona nije slijepa, ona gleda na jedno oko i kroz prste, a uzima novce. Meni je uzela dosta, a nemam ništa, meni Božanska pravda nije dovoljna. Ništa ne može nadomjestiti patnju na ovom svijetu, čak ni raj, ako postoji, jer i tamo idem sama!
Želim anđela plavih očiju, želim ga toliko da se to graniči sa grijehom, ali može li nešto što je prirodno biti grijeh, može li nešto što je ispravno biti neispravno, jesam li ja onda ispravna ili ne? Može li želja biti grijeh i to što želim da legnem u postelju meku kao pahulja, a ne u postelju stalno hladnu kao mermer. Može li se neograničenom željom za nekim izgubiti sopstveno ja, bivstvo... Može, ja to znam, ali zar to nije i prirodnopodati se nekome! Vrijedi li gubitka, jer ja uvijek gubim. Moj život je jedna tužna pjesma koju nema niko da otpjeva, a toliko bih voljela da mi neko šapuće lijepe riječi na jastuku i da osjetim toplinu nečijeg dodira... Ja sam ipak žensko biće, nježno, a ne grubo kao što mnogi misle i mnogo sam nesigurnija nego što izgleda. Tako bih te htela, anđele, nazvati mojim, a ne smijem ti ni ime izgovoriti naglas, jer nisi moj, a tako bih voljela!
Kažu smrt, ja sam jedna od rijetkih koja se ne boji smrti, možda i jedina, ali neću joj ja pokucati na vrata. Da mi je neko sutra ipak ponudi, pristala bih, jer nemam šta izgubiti. Najgori su ljudi koji nemaju šta izgubiti, a to sam ja! Stala bih ispred nekog da mu spasem život. Znam šta mislite, život je vrijedan, ali ja se osjećam kao bezvrijedno, kao da moj život ne vrijedi ništa. Nije me briga ni gdje će me zakopati ni da li će me zakopati kao pašče.
Kada mi je pokazala tekst svoje neobjavljene priče bio sam, malo je reći, neoduševljen. Ovo su priče i pesme koje smo napisali zajedno u žaru ljubavi i dahu mladosti. Naša poezija, kad se samo sjetim…