San Francisko, mart 2015. godine
Zovem se Fiona. Sjedim u jednom velikom lobiju i čekam da uđem u kancelariju Roberta Danijelsa.
Došla sam na razgovor sa njim i njegovim saradnicima o tome da pomognu proširenju i ostvarenju moje ideje o razvoju lanca hotela, a imam jedan mali hotel, zove se Fiona! Asistentica me zove unutra, sjede par muškaraca i jedna žena, koja me odmjerava!
Muškarac na čelu stola, zastaje mi dah… Šta više reći! Odmjerava me i on dok sjedam. Mislim, govore mi inače da sam zgodna i lijepa, ali baš toliko… Cijeli razgovor protiče dobro, ali taj čovjek, za koga pretpostavljam da je Robert, uporno me gleda duž mojih nogu, grudi pa sve do vrata, a pri tome privlači i moj pogled. On drži palac na bradi i kažiprstom prevlači preko usne, kao da se sam smije nekoj svojoj šali nastranoj…
Posao je sklopljen, rukovali smo se i to je to!
Rio de Janerio, decembar 2016. godine
Opet košmar koji sanjam. Kao da mi se vraća sjećanje, ali to nije to, zar ne… Diego i Paloma me ubjeđuju u to. Moram zaista kriomice posjetititi psihoterapeuta.
Da, zovem se Fiona, ali to nema veze sa mojim životom. Imam dvoje najboljih prijatelja i dvoje djece, moja dva anđela, koji su mi sve na svijetu. Imam osjećaj da me DPM, kako odmilja zovem svoje najbolje prijatelje, koji su u braku, ali ne mogu imati djecu, takođe žive u Riju, a priča ide ovako…
Imala sam saobraćajku u kojoj je poginuo moj muž, a ja sam bila u komi nekolio dana i ostala sam trudna i naravno sada imam svoje anđele, ali sam zauzvrat izgubila pamćenje. Ničega se ne sjećam, ali srećom imam dvojac DPM uza se. Pomažu mi, savjetuju me i tako, ali sad moji mališani dolaze iz škole, moram im spremiti ručak i raditi zadaću sa njima. Opet košmarna noć, ovoga puta poduža noćna mora. Sanjam Diega i Palomu, ali ne zovu se tako, već Diana i Albert. Oni su isto supružnici, ali je on brat od moga muža, a muž mi je Santos Kinezis, grk. Sad mi se sve vraća… Ja sam po zanimanju farmaceut i imam svoju kompaniju za proizvodnju lijekova i imala sam, ne znam da li i sad imam, svoju istraživačku labaratoriju za razvoj lijeka protiv raka dojke, a Albert i Diana su bili moji saradnici, koji su sa mnom radili. Ja sam imala rak koji mi se vratio i krila sam to, od Santosa, iako sam se često onesvješćivala i nisam ponekad išla na posao, ali sve je pripisivano mojoj trudnoći.
Čekaj onda, koji su to pokvarenjaci, DPM su vršili testiranje na meni! Dobro, svojevoljno sam pristala, ali od tog novog lijeka sam izgubila pamćenje, a oni nisu mogli Santosu na oči. Zato ispaštamo moji mališani i ja…
Moram se pod hitno iskrasti odavde i reći sve Santosu!
San Francisko, mart 2017. godine
Dolazim pred zgradu u kojoj Santos radi. Sedam je sati uveče, on obično izlazi u to doba. Stojim sa svojim mališanima. Počela je kiša kada sam ga ugledala, ali nije sam, on je sa onom ženom iz sna, koja me je odmjeravala kada smo se prvi put upoznali i ubrzo nakon toga počeli vezu.
Naravno da nije sam, on svakako misli da sam ja mrtva i ne zna za našu dječicu. Mi smo smetnja, trebalo bi da ga pustim da živi svojim živtom, ali djeca zaslužuju da znaju ko im je otac i da ga imaju. Dobro da im još nisam ništa govorila… Pogledi su nam sreli i vidjela sam nevjericu i šok. Kako boli…
Uzela sam djecu pod ruku, sjela u prvi taksi i otišla pred hotel Fiona sa kojim je sve započelo. Hotel, koji je bio u nasleđu od moga djeda, koji mi ga je ostavio i sa kojim je sve počelo.
Sada
Kasno sam saznao šta Albert i Dijana rade, bilo je već prekasno. Uzeli su mi te i odveli. Jednostavno ste nestali.
Proveo sam ove četri godine tražeći vas, ali bezuspješno. Ni meni samom ili mi nije jasno kako si im uspjela pobjeći… Ono čime su se oni bavili je strašno i šta su radili u tvojoj fondaciji i istraživačom centru, ali ja ću se pobrinut' za sve! Nisam imao vezu otkako si nestala, a od prvog momenta kada sam te ugledao, znao sam da ćeš biti moja žena i majka moje djece. Molim te, pogledaj me!
U tom pogledu sam vidjela sve što je trtebalo znati, prošlost, sadašnjost, pogotovo budućnost, a Albert i Dijana su kažnjeni doživotnom kaznom za svoja nedjela!
RAD I NERAD
Bio jednom jedan čovjek, radio je i samo radio! Od malih nogu je naučen da radi i nije birao, nijedan posao mu nije bio težak. Kopati, sakupljati sjeno, obrađivati zemlju…. Ni jedan alat mu nije težak pa čak ni šemerdija. Stjecao je imovinu bukvalno ni od čega. Jedan alat pa priključak pa od kokoši do pet krava i više. Vjerovao je u Boga, redovno se molio i išao u crvu. Stekao je prodicu i sve ih nauči da rade. Tako je taj čovjek i u poznim godinama bio zdrav i crnčio kao nekakav mladić. Nikakve naznake neke bolesti.
Taj čovjek, sada već djed, po prvi put ide u kafanu da popije pivu. Kaže ,,RAD JE STVOTIO ČOVJEKA". Bio jednom jedan čovjek kojemu je glavna mantra bila ,,Nije sve tako sivo, kad imaš sa nekim da popiješ pivo!" Hladno pivo! Taj čovjek je od malih nogu dan provodio pored televizora, nije čak trenirao ni košarku ni fudbal, kao drugi dječaci. Nije ga to pretjerano zanimalo, ali zato je znao sve serije i filmove napamet i gdje se koja repriza prikazuje. Mogao je studirati glumu da je bio vrijedan, ali ležanje je ljepše i tako je taj čovjek život proveo u neradu. Bio je lijen čak i ženu da nađe. Govorio je da kafana i žene ne idu. Bio je redovan inventar određenih kafana. Nije imao puno prijatelja u onima u kojima je mislio da su mu prijatelji. Polako ga napada šećer, a srce slabi. Doktor kaže ,,Šetnja", a on odgovri ,,Ma, kakavi, da je šetnja dobra i Bog bi šetao!" Ode taj čovjek u kafanu posljedni put da popije pivo, jer osjeća da mu je kraj blizu.
Kaže da je NERAD STVORIO GOSPODINA!
Sreću se dva čovjeka i kaže radnik neradniku ,,Mislim da bi bilo bolje da sam malo u životu više uživao, a manje radio." Kaže neradnik radniku ,,Ja bih volio da sam malo više radio i nešto naučio."
,,E pa, prijatelju, ja mislim da je sreća u zlatnoj sredini, a da smo ti i ja pogriješili", reče radnik. I tako, kucnuše se ta dva prijatelja po posljednji put, zaključivši da su se sreli kasno.
PRIJATELJICA
Ovo je vrijeme kada su mnogi muškarci i žene prijatelji, a tek neki i sa povlasticama. Ovoj priči nije potrebno retuširanje ni dotjerivanje, ovo je priča o igri sudbine!
Danas opet idem u taj restoran, a boli me, jako boli… Sama sebi zarivam nož u srce svaki mogući put. Šta ja uopšte tražim tu, zauzet je i u sretnoj vezi… Zar iko može biti u sretnoj vezi u ovo vrijeme ili uopšte?! Moje pravilo broj jedan: Niko nikad neće znati ništa, kad me boli, kad sam slaba, zaljubljenja ili mi je teško, kad nemam novca niti bilo šta! Jako sam, jako nepovjerljiva, sve čuvam u sebi i dvaput promislim prije nego što nekom nešto kažem ili se povjerim, a pogotovo ne kad se povjerim, jer jednom sam se opekla, neću više!
Kada sam bila bolesna od leukemije, povjerila sam se svojoj kao najboljoj prijateljici, ona ga je zavela i sad je sa njim, ali neka mi se sada smiju, izliječila sam se! Od porodice imam jedino majku i brata, ali ni nijima se ne mogu povjeravati, a gledajte ironije, i ovaj sad u koga sam zaljubljena je Plavi Anđeo!
Rekla sam ,,Idem samo još danas u taj restoran", on je, naime, tu upravnik, jako prijatan i ljubazan, uvijek se šali sa mnom i imam čak osjećaj da mu se sviđam! Naručila sam standarno lazanje, čašu srnog vina i desert. Vrijeme mi tu sporo teče kada ga odmjeravam krijući. Ima tako divno tijelo, a tek guzu… Šalim se, oči su mu najljepše, a šta ja uopšte znam pa nikad nisam bila ni sa kim! Ustajem i brišem usne salvetom, govorim sebi – gotvo je, nadu sam dosta čuvala u sebi, neću više ranjavati sebe ni stvarati deluzije u svojoj glavi. Zbogom, moj nesuđeni Plavi Anđele, ali zašto ne mogu reći zbogom u dubini duše…
Bolujem… Kad, odjednom frka! Urestoran je ušao neki čovjek sa pištoljom i neki ljudi koji su bili blizu vrata uspjeli su istrčati, ali ja sam bila malo dalje u separeu. Bože, još mi je samo ovo trebalo! Postrajava nas on. Ma, nisam se postrojavala ni u školi! Onda nam je počeo držati predavanje i shvatila sam da ono što on želi jeste da ubije mog Anđela, iz ne znam kog razloga, a ja sam stala ispred, kada su se svi zabezeknuli. Napadač se nasmijao: ,,Dat ćeš život za nekoga?!"
,,Možda sam dobra samarićanka ili mi činiš uslugu da toga nisi ni svjestan, a i vjeruj, nemam puno za izgubiti.", odgovaram ja kao iz topa.
Ne znam ni sama otkud mi tolika hrabrost, obično nisam tako hrabra ni drčna. U tome me je povukao za kosu, konjski rep koji obično nosim, očigledno sam ga iznervirala. Uhvatila sam pištolj, a on se počeo otimati. Kad sam odjednom čula pucanj, sve mi je bilo jasno. Dodirnula sam grudni koš i vidjela krv na ruci. Prije nego što sam se srušila, krenule su mi suze. Zar je ovo kraj, stvarno se ne bojim smrti, ali da je sada kraj, nikad se nisam poljubila, a kamo li… U tome sam osjetila hladnoću, ali pred očima je bio moj Plavi Anđeo, koji mi je govorio da izdržim!
Hladno, stalno mi je hladno, pokušavam se probudit', ali ne mogu, pokušavam se pomjerit', ali ništa! Imam osjećaj da prolaze dani, ali ne čujem ništa oko sebe. Imam osjećaj da tonem u mrak, vuče me neka sila, sve dublje potanjam… Želim se vratiti, ali ne znam čemu, sve dok se jednom nisam trgla i u dahu i momentu odigla sa kreveta i počela sve zbacivat' sa sebe, a drugi su me sprječavali. Vidjela sam tu brata, majku i Anđela. Šta on tu radi? Nakon što su me majka i brat osuli pažnjom i otišli donijeti mi nešto od hrane koju volim, Anđeo me je upitao:
,,Zašto si to uradila?"
,,Ma, nije to ništa, učinila bih to za svakog čovjeka, nisi ni ti izuzetak.", nasmijala sam se, a on je bio ozbiljan. Imam osjećaj da nije popio moju laž.
,,Lažeš… Uporno skrivaš iza te svoje fasade, ali znam zašto to radiš."
,,Zašto?" , upitala sam.
,,Zato što se dopadamo jedno drugome. Misliš da nisam primjetio tvoje poglede, kako me posmatraš i odmjeravaš?"
,,Ali ti si zauzet, piše ti na internet profilu!"
,,Ma, to je da otjeram sve te dosadne cure, ipak sam ja privlačan muškarac, neću to kriti."
Nasmijala sam se u tom trenutku, a on mi je rekao da mu se sviđam i poljubio me. Bože, da li je ovo moj srećan kraj?!
NEGRO BIJELI
Crna Gora 2014. godine
,,Ne mogu vjerovati, upravo sam bila u krevetu sa jednim jako poželjnim muškarcem, prvi je pokazao interes i stvarno se dopadamo jedno drugom.
Bio je uporan u udvaranju, a meni je bio prvi put i bilo je prelijepo. Gola sam u čaršafu i čekam da on izađe iz kupatila, tušira se, ali tad je najbolji dan mog života postao moja najgora noćna mora i uvijek mi je tako kad se sjetim tog dana. U mojoj srećnoj bajci o nas dvoje, koju sam već bila razvijala u glavi, upala je njegova zaručnica i niko mi nikad nije rekao odjednom toliko ružnih stvari, a da ništa nisam skrivila niti to priželjkivala. U toku kiše njezinih uvreda, na brzinu sam se obukla i cijelu tu noć provela na kiši i klupi, oplakujući svoju sudbinu i rekla sam ,,Više nikad! Muškarci su hulje!", pomislila je Fiona i nastavila:
,,Dobro, moram se usresrediti na posao, večeras je promocija Negro čokoladica koje su zaista predivne. Bijela čokolada u kombinaciji sa ne znam čime sve ne, obožavam ih ja lično. To je moj tajni porok, a i glavna sam za marketinško predstavljanje i organizaciju večerašnjeg prijema…"
Banja Luka, 24. jul 2015. godine
Upravo se ostvaruje moja noćna mora, upravo sam je ugledala na vratima, kao smrt kad dolazi, tako se i ja osjećam, drugi put u životu!
Bože, moram pobjeći da ne doživim još veći blam, odradila sam svoj dio posla i sad odoh kući, nisam primjetila da me je prepoznao. Taman kad se spremam otići u tome me je neko krenuo i rekao ,,Kamo i zašto bježiš po drugi put?" i u tome spustio usne na moje po drugi put i zauvijek. Odmah sam znala da poslije neću moći imati nikoga više.
,,Znam da ti je ona kuja Alisa iz najgore noćne more svašta napričala, ali ja te stvarno volim, volio sam te od prvog trena kada sam te ugledao, a volim te i sad. Želiš li me? Tražio sam te, ali te nisam mogao naći."
Utom sam se nasmijala i bacila mu se u zagrljaj.
2h ranije
,,Ja, August Frice, toliko sam napravio grešaka, ali samo za jednom žalim, to što sam je pustio…
Bože, zašto je ne mogu pronaći pa svugdje sam je tražio?! Dala mi je radost života, pružila mi toliko toga čak i svoju nevinost, a ona kujetina ju je otjerala. Nisam je mogao naći, nisam joj znao prezime, a ona je već sledećeg jutra otišla iz hotela. Kako mi je bilo teško kad sam vidio da te nema, Leona, moja Leona…"
Upamtite, uvijek postoji izlaz!
NEUSTRAŠIVI, NEOGRANIČENI UM
Kažu da sam lud. Nosim luđačku košulju, to je istina, ali nisam lud. Ja sam samo uvijek govorio istinu. Mama i tata su me učili: ,,Nikad ne laži!", a oni su me ostavili ovde, ali dobro, izići ću ja…
Ja vjerujem u Boga. Idem dalje! Sad moram nešto napisati na zidu, nisam odavno. Više mi ne daju papir, moram koristiti zidove. Glupi doktori, a neko kaže da sam ja lud… Evo ih opet, hoće da mi daju inekciju za smirenje, ali ja nisam ništa uradio, samo sam malo naslikao i napisao nešto, ni to mi ne daju! Plačem i histerišem! Mama i tata su obećali da me nikad neće strpati u ustanovu, uvijek sam se bojao ustanova, ali oni su me se odrekli, čak mi ne dolaze ni u posjetu. Prošlo je dosta sati, više ne znam kad je ni koji dan ni kad je noć, samo znam da je prošlo puno vremena, jako puno. Čak sam i ostario.
Usamljen sam jako. Jedino mi društvo prave drugari pored mene i glasovi koji šapuću. Imam osjećaj da sam ostario, a oni mi ne vjeruju pa moj me kum zadirkivao odmalena! Živi odmah do naše kuće, a oni mi ne vjeruju… Opet plačem, čekaj, šta sam rekao?! Gubim tok misli, to mi se sve češće dešava. Gdje sam ja, ko sam ja? Više se ne sjećam ni svog imena, a sve više spavam, više sam mrtav nego živ. Imao sam 21 godinu kada su me ovde ostavili. Gotovo je, više se ne mogu boriti, demoni su prejaki, neću ni da jedem ni da pijem. Daju mi infuzije, plačem, ali niko mi ne vjeruje, zašto mi niko ne vjeruje?
Znam da Bog zna. Osećam ga, polako odlazim i pronalazim mir, a uvijek sam govorio istinu, nikada nisam slagao! I reče Bog – Neka bude svjetlost! I bi svjetlost, vide Bog da je svjetlost dobra i rastavi svjetlost od tame!
BUDI BOLJI NJOJ
2015. godine
Sjedim jednog proljećnog jutra ispred svoje kuće na selu i dolazi komšinica u moj inače tužan svijet, unosi malo nade i treptaj sreće. Bože, da li je moguće?
Priča kako postoji jedna djevojčica koja liči na mene u mojim dječijim danima, a moja jedina i posljednja želja je da bude život bolji nekoj drugoj ja, kad već prema meni nije, ali to je nemoguće i ta djevojčica kada odraste biće neko drugi…
Ne mogu više, nemam snage. Ne mogu se više boriti sa sjenama koje opsjedaju moj život i konstantnom usamljnošću koju osjećam, a tek samoća koja slijedi… Upravo sam sahranila majku, a i oca sam inedavno izgubila. Niko ne zna gdje sam, iskrala sam se iz kuće, sumrak je i zimsko doba. Dolazim na ivicu rijeke, hladna je, ali ja nemam drugog izbora, nikad ga nisam imala niti sam ikad imala izlaz, ovo je kraj mračnog tunela i puta. Živote, zbogom! Znam plivati, ali to sad neću… Neko viče iza mene, okrećem glavu prije nego što ću zaroniti i vidim je, JA!
Bože, zašto je to napravila… Jedini sam joj brat, zašto mi se nije požalila, zašto nije ništa rekla, zašto se nije borila?! Zašto je nisam potražio i pazio na nju, zašto je nisam pratio… Hiljadu zašto, a sad imam samo sliku njenu. Volio sam je više nego ikoga od porodice, zar nije imala podršku u meni?! Znao sam da je bolesna, ali nikad nije pokazivala nagone ka samoozljeđivanju. Da li sam to mogao spriječiti, uvijek ću se pitati, uvijek će me to boljeti i kriviću sebe. Jedino što sam mogao je dati njeno ime svojoj ćerkici.
,,Tata, a zašto si mi dao ime moje tetke? Djeca u šoli kažu da se ona utopila.", javlja se ona.
,,Kćeri, tvoja tetka je bila jedna hrabra žena, koja je svoj život okončala dostojanstveno kako je i živjela, ne opterećujući nikoga. Otišla je neprimjetno i pošteno. Sa problemima koje je imala i bolešću sa kojom se borila, mnogo je postigla. Pogledaj one knjige tamo, sve ih je ona napisala, a tek ova slika, pogledaj! Ovo je iz djetinjstva, ovo je osmijeh kada je bila zdrava. Reci, da li zaslužuje da nosiš njeno ime, čak i ličiš na nju?!"
,,DA, tata!"
ISTINA
"Istina leži na dnu čovječije duše, ako ne gledamo dobro i pažnju nam odvlače zla i rđava osjećanja koji iskrivaju istinu, gubimo spas. Bit života je spooznati istinu, a to najčešće nije tako!"
Pariz, ljeto 2015. godine, mjesec avgust
Kako sam sretna, moj prvi godišnji i to u Parizu, gradu ljubavi, mada mi ljubav nije potrebna. Konačno sam ga zaradila. Posao mi, hvala Bogu, ide dobro, hvala Ti, Oče! Šetala sam i kupovala i zimsku i letnju odjeću, sniženja su. Kupila sam divne dve suknje, duge poput ciganskih i predivne crno-zelenkasto kožne čizmice. Čak sam za vrijeme koliko sam ovdje uspjela pronaći i meni omiljeni kafić. Još važnije je da se snalazim u ovom predivnom gradu odlično, kao da sam se rodila i odrasla ovdje. Toliko sam sretna i puna sigurnosti i samopouzdanja. To toliko godi mom egu i zdravlju.
Sada idem da se odmorim u mojoj hotelskoj sobi. Ovih pet dana, koliko sam ovdje, samo sam šetala i šetala. Hotel nije neke ekstra klase, ali je solidan, čist, uredan i u skladu je sa mojim mogućnostima.
,,Ja sam Emanuela Selfridž, ja sam izgubila ključeve od moje sobe, ako bih mogla dobiti rezervne…"
,,U redu.", obratila mi se radnica i ljubazno pružila ključeve. Ušla sam u sobu i zapuhnuo me je miris lavande koju su postavili u sobu. Otišla sam do stolića pored kreveta i spustila na njega svoju torbu, ali u sobi se osjećalo još nešto, miris mošusa, kao da je muški parfem. To je nemguće, rekla sam samoj sebi, ali nakon toga sam čula škljocanje brave, automatski se okrenula i odmah sam se sledila. Tu, na par metara od mene, bio je muškarac koga sam juče odbila kada mi je otvoreno ponudio seks na jednu noć. Polako se primicao, a ja sam instinktivno krenula unazad. Nisam mogla ni riječ progovoriti. Paralisana sam, jer njegove namjere su sasvim jasne. Moram se braniti i nečim ga udariti, moj mozak mi panično šalje poruke. Počeo je nešto pričati kao ga niko nije odbio u životu i da ja nemam pojma ko je on i da ću sada platiti odbijanje. Moj mozak je samo smišljao načine kako da se izvuče iz ove situacije.
,,Vrištaću!", rekla sam, a on se samo cinično nasmijao. Poletila sam ka telefonu, a on je skočio, zatvrio mi usta rukom, bacio me na krevet, legao preko mene i rekao: ,,Platićeš!" U meni su se smjenjivali osjećaji panike, očaja, strah, beznađa i tuge. Preplašena sam od nemoći i onoga šta slijedi, nemogućnosti da bilo šta da promijenim. Prvo što sam čula bilo je paranje moje bluze, zatim i druge muške glasove. Dvojica krupnih muškaraca odvlače onog momka sa mene, a ja sam se podigla uz uzglavlje kreveta i instinktivno se obmotala plahtom. Čula sam opet glas onog muškarca kako vice: ,,Ostavite nas!", a prije toga je udario pljusku jednom momku. Nemam snage ni da ga pogledam u oči, samo je rekao: ,,Pogledaj me, moramo razgovorati." Kada sam podigla glavu, ugledala sam nešto najljepše u životu. Taj muškarac je prelijep i naprosto oči su mi same letjele po njegovom tijelu, gladno proučavajući gutaju, ali kada se susretnem sa njegovim pogledom, kada se naše oči ukrste, vidim samo bijes koji kulja preplašim se i instinktivno progutam pljuvačku. Bila sam u pravu, taj bijes je usmjeren ka meni. Najpre mi je rekao: ,,Ako si tako posmatrala i mog brata, onda nije ni čudo što se ono dogodilo."
Čekajte, ako ste mu vi brat, šta ćete učiniti sa mnom, prvo je što sam pomislila.
,,Ja ću pozvati policiju.", izustila sam, a on se nasmijao glasom koji bi mi inače bio seksi da nije ovakva situacija. Da je druga situacija i druge okolnosti, možda… Onda je počeo sa izlaganjem. Uglavnom, tražio je da se udam za njega, kako ne bih otišla na policiju ili prenijela vijest novinarima. Kroz nekakvu maglu sam uspjela progovoriti i pobuniti se.
,,Izvinite gospodine, ali ja se neću udati za vas!"
,,Ovde se ne radi o tome hoćeš li ili nećeš, ti ćeš to uraditi i nećeš izići odavde dok to ne uradiš i ne potpišeš ove papire."
Kako to da već imaš papire, pitam se! Okrenula sam glavu lijevo-desno, ovo nije stvarno, ovo se meni ne dešava! Ovo je neka noćna mora, kad otvorim oči sve će nestati. Zatim sam se uštinula ispod pokrivača za ruku, ali da me gospodin Samodopadni ne vidi.
,,Stvarno me nemate pravo ovde držati zaključanu, ako to učinite niste ništa bolji od svog brata silovatelja i ako mislite da ću se ja udati za vas da bih bila blizu tog užasnog čovjeka koji bi vrebao bilo kakvu priliku da me opet napadne. Kakva ste vi to porodica zločinaca?! Zaboga, znate li išta riješiti osim zločina i ucijene, upotrebe sile?! Slušajte, gospodine, ja neću ići ni u policiju ni do novinara niti ću vas tužiti, samo me pustite odavde! Mene ništa od toga ne zanima, imate moju riječ!"
Ni sama ne znam odakle mi snaga da sve to izgovorim, moja srčanost je ponovno izašla na vidjelo, a on je izgledao zabavljeno, samo što se ne smije. One seksi usne se izvijaju u smiješak. Bože, kako njemu ovo može biti zabavno!
,,Riječ, jesi li ti to meni rekla da ti vjerujem na riječ? Ja ne vjerujem nikome na riječ pa čak ni sopstvenom ocu. Riječ ljudska ne vrijedi ništa, nego ćete Vi meni to lijepo potpisati i poći sa mnom."
Ruga mi se, ne mogu da vjerujem, još mi se i ruga!
,,Gospdine, a šta ako neću?!", Bubnula sam.
,,Onda ćemo ostati ovdje nas dvoje sve dok se vi ne odlučite na taj sudbonosni korak i ne kažete ,,Da".
,,Šta ja dobijam od toga?" Ispalila sam kao iz topa, na šta se on samo nakezio onako pobjednički i kao da se opet ruga rekao je: ,,Novac", zatim je nastavio: ,,Sigurnost, račun u banci, materijalnu obezbeđenst…", ređao je.
,,Ne želim to!", viknula sam, na šta je on rekao da svi vole novac i da svako ima svoju cijenu.
,,Kolika je Vaša? Dajte… Dobro ćete biti nagrađeni u ovom Vašem sirotinjskom životu.", pokazivao je po sobi.
,,Gospodine, ne znam ni ko ste, šta ste ni kako se zovete. Vaš brat me je maloprije napao, tražite da se udam za vas, a ja to ne želim i još me prisiljavate na to pa čak još i da budem u blizini onog nasilnika. Meni novac nije potreban. Ja ne želim brak, jer Vi ste već pokazali da vam nije za vjerovat', sigurna sam da iza tih vrata stoji red obezbeđenja."
,,Dobro, ako nećete milom, hoćete silom…", krenuo je prema meni, na šta sam uzela olovku i ptpisala. Od sad pripadam ovom muškarcu, ko god da je!
Februar 2016. godine
Trčim, moram što prije stići, on mi prijeti, ne smijem dopustiti da se nešto desi Kari.
Utrčavam u bolnicu i on me sreće… On, moja ljubav, moj Mikel. Čovjek koji me je spasao, čovjek koji me je oženio, koga volim svim svojim srcem, koji misli da sam ga izdala, a on ne zna da me onaj zločinac od njegovog brata ucjenjuje. To je čovjek sa kojim sam provela proteklu noć punu strasti, vjerovatno i svoju posljednju noć života. To je sad lice čovjeka koji me mrzi i koji me je naglavače jutros izbacio iz moje, njegove kuće, jer misli da sam mu uzela ogromne pare, a meni nikad nije bilo do novca.
,,Kako je Matilda? Moram je vidjeti.", pitam ga, a pogled mu je pun mržnje.
,,Ti nemaš pravo biti ovdje!"
,,Matilda mi je najbolja drugarica!"
,,Matilda ti nije ništa, ona je moja sestra i dobro slušaj šta ću ti sada reći –zadrži one sve pare, ali se više ne približavaj nikome od moje porodice, inače ću te uništiti! Ovo su papiri od razvoda, ne želim te više nikada vidjeti u životu!"
Baca mi papire u lice i odguruje me grubo od vrata, koja mi je zalupio pred vratima bolničke sobe u kojoj je Matilda. Srećom, samo je blago ranjena. Ne padam na koljena, samo se okrećem i odlazim ostavljajući onu hrpu papira za sobom i zaustavljajući suze koje žele da pođu, jer imam cilj. Napolju me dočekuje čovjek koji me odvodi na dogovoreno mjesto, do nasilnika, a mala Karo je zavezana, njihova najmlađa sestra, najmlađa od njih četvero. Kako može biti tako bezdušan, držati rođenu sestru vezanu, ne mogu to podneti, te mu to i govorim, a on se bolesnički samo nasmije, idemo kamera, viče i traži mi bračni prsten, teško se rastajem od njega i gledam kako ostaje bijeli trag na prstu. Prsten potom baca u šaht pored, a ja gledam svju prošlost i budućnost, moj život kao nestaje, sve je ništavilo.
,,Pusti je!", kažem.
,,Hoću, ali moraš uraditi ono šta sam tražio."
,,Hoću kad je pustiš."
,,U redu."
Odvezuje je i kaže: ,,Idi, balavice, svejedno te nikad nisam ni volio."
Vadi nož dok gledam kako Karo istrčava i pruža ga meni, bez oklijevanja ga uzimam, ali ne mogu povući rez, a on iznerviran i toliko nestrpljiv, uzima moju ruku i zasijeca je duboko, toliko da vidim samo mrak i osjećam mlaz krvi ako teče. Padam na pod. Čujem kako govori: ,,Rekao sam ti da ćeš platiti!", a kameri koja pada kraj mene samo neprimetno kažem dok me život napušta: ,,Obećao si da ćeš uvijek biti pored mene i da me nećeš nikome dati ni dozvoliti da me povrijedi… Obećao si da ćeš biti tu."
Decembar 2016. godine
Predstava je blizu, ali ovdje sam zbog osvete. Kad se zavjesa digne sve će se saznati i on će platiti.
Onog dana su zapalili skladište u kome sam ostala, ali me spasao jedan dobar čovjek, za koga se ispostavilo da je jako bogat i dobar, puno mi je pomogao da skupim dokaze protiv nasilnika, jer vjerovatno niko nije vjerovao maloj Karo, mislili su da je pod šokom. Sreća da kamera nije izgorila, snimak je kod mene. Svi od te porodice me vjerovatno mrze, jer misle da sam napustila Mikela i da živim Bog zna kako.
Zavjesa se diže i izlazim da otpjevam jednu pjesmu, nakon toga puštam mučan snimak i dolazim pred njega, pred svog mučitelja, gledam ga pravo u oči,ali onda me nešto oštro ubada u stomak. Imao je nož ispod odela.
Sutradan
Ležim satima, svega sam svjesna, ali ne mogu se probuditi. Samo slušam riječi.
Ispovijed
Kada sam te doveo svojoj kući, prvo sam te mučio i zezao, otpočetka si mi se svidjela, imala si srca, ali nisam ti vjerovao, nikad ti nisam mogao vjerovati. Oprosti mi, molim te! Ja te toliko volim!
Onih prvih dana sam te pratio dok si hodala sama po gradu. Mače koje si kupila sam odmah zavolio, a onda na zabavi sve se promijenilo kada sam te napravio ljubomornom sa ženom koja mi ništa nije značila i noć posle, koja je promijenila sve. Volim te! Samo se probudi! Sada znam šta je istina…
U tom trenutku otvaram oči i milujem ga po nadlanici i kažem: ,, I ja sam te zavoljela od prvog trenutka kada sam te vidjela!"
PRINC
Na bijelom konju! #555 *
Jun 2015. godine, Kraljevina Zulu
,,Prinče Zumute, zove vas otac na razgovor."
,,Reci mu, Rasime, da dolazim za pet minuta."
,,U redu, gospodaru."
,,Otac je teško bolestan, bojim se da će umrijeti. Unaprijed znam šta će me pitati, ali kako mu ispuniti posljednju želju, kako?"
,,Oče, zvali ste me…"
,,Sjedi, sine, poslušaj ovoga starca. Zumute, znam da si pametan i da ćeš najvjerovatnije razumijeti ovo šta ti imam za reći i nadam se da ćeš to
* #555 koristi se kao hashtag na društvenim mrežama, a označava – ha ha ha.
ispuniti. Hočeš li to učiniti za svoga oca, hoćeš li?"
,,Oče, već sam vam rekao da čekam onu pravu, čekam ljubav svog života. Ne mogu se oženiti tamo za nekog koga mi Vi ili brat nađete."
,,Zumute, pustili smo te dovoljno, ukoliko se u roku od par mjeseci ne oženiš i ne podariš mi unučiće, znaš šta te čeka i znaš da ću to ispuniti, znaš me! Ne prodaj meni te priče, znam te, istog smo kova. Uostalom, znam da si sposoban, misliš da nisam čuo kako raskalašeno živiš i šta sve činiš sa ženama u kraljevini? Vrijeme je da se skrasiš!"
Zumut je bijesno izletio iz očeve sobe i zalupio vratima.
,,Vraga ću se oženiti! Odgovara mi ovaj i ovakav život grešnika. Da dam nekoj ženi pravo da deli moju postelju svako veče i da mi gotovo uvek bude za vratom?!"
1. septembar 2015. godine, Norwich, Engleska
Baš bez veze. Da bih pobjegao od oca i njegovih suludih želja, morao sam baš doći u ovu zabit… (#555)
Ne znam šta mi je činiti, toliko mi nedostaju naša zemlja i naši običaji, toliko da boli… Znam! Upisaću kurs Arapskog jezika, tako ću biti bliži onima koje sam ostavio u svojoj zemlji.
Do tada moram pronaći sebi neku zabavu, neku podatnu ženu, valjda će se i ovde naći neka.
10. septembar
,,Šteta što je arapski bio popunjen, ali nema veze, valjaće i turski, dobro se snalazim sa oba.
Evo me ovdje, sjedim na kursu turskog jezika sa ovim ljudima koji nemaju pojma, a ja bih im čak mogao predavati! (#555) Znam ga perfektno, a oni pojma nemaju."
U tom trenu ulazi jedna djevojka koja zapinje preko praga. Zumut nije mogao izdržati da se ne nasmeje, na šta mu je djevojka uputila preteći pogled.
,,Gospođo Katarina, kasnite, evo sjednite kraj ovog mladića, sigurna sam da ćete sa njim dosta naučiti." , na šta joj je profesorka namignula.
,,Divno, em je nespretna, em kasni, još moram i sjediti kraj nje! Bar je lijepa na oko…", pomislio je Zumut.
,,Dobar dan, ja sam Katarina."
Te riječi su ostale u zraku. Zumut joj nije pružio ruku, on kao predstavnik visokog društva, nije naviako da se rukuje baš sa svakim. Samo ju je hladno pogledao i orenuo glavu, a Katarina mu je uputila prezriv pogled. Sreća njegova što je nije gledao, imala je snagu i želju da ga udavi golim ruama.
,,Koja arogancija i nadmenost!", pomislila je. Ubrzo se ispostavilo da je Katarina najbolja među polaznicima. Profesorka ju je hvalila da je željna i žedna znanja, ali čega li je još željna i žedna, pomislio je Zumut. Brzo je sebe prekorio za te misli, ne bi trebalo da tako razmišlja o njoj, ne o njoj! Ubrzo se ispostavilo i da je mala ratoborna. Odgovarala je na svako njegovo peckanje i nije se dala poniziti. Na svaku njegovu insinuaciju je imala odgovor.
,,Kako bi ovu malu valjalo ukrotiti i pokazati gdje joj je mjesto, a to je preda mnom!", pomislio je Zumut rekavši sebi da će tako će i biti. Počeo ju je posmatrati – visoka je, štrljasta, vitka, sa lijepim crtama lica, kratkom smeđom osom i smeđim očima.
,,Lijepa je. Nije manekena, ali je lijepa…", pomislio je.
Čas se završio i odlučio je da krene odmah u akciju, mora biti njegova već večeras Kad je ustala i počela spremati svoje stvari, prišao joj je.
,,Imaš li vremena večeras za kavu?", na šta je izvio jednu obrvu i napravio smješak karakterističan samo za njega – i budala zna šta poziv na kavu znači.
,,Ja ne pijem kave, a pogotove ne liježem u krevet sa nekim ko se ne zna ni predstavit' ni uljudno se pozdraviti."
Zumut se na to samo još jače nasmijao, tako da mu se napravila rupica na obrazu, sa ledenim sjajem u očima.
,,Kako želiš, ima još dana."
Katarina je bijesno frknula i otišla.
,,Mala vještica! Mala smeđooka vještica kratke kose… Nema veze, što duže budem čekao biće slađe, a kazna će za tu malu biti veća. O, kako ću je kazniti i biti grub!"
Prišla mu je profesorka da ga pita za Katarinu i tom prilikom objasnila da je ona dijete bogataša i da želi da ide među arapski narod da mijenja običaje, da se bori protiv običaja, da pomogne bez razloga obespravljenim mladim ženama.
,,Fino, i ja sam razmišljao o tome, ali to će ona bolje uraditi. Videće mala vještica svoga Boga!"
15. septembar
,,Konačno!", rekao je Zumut sam sebi dok je držao u ruci sve podate o Katarini i imena mjesta gdje najčešće zalazi.
,,Dugo sam čekao…", rekao je sam sebi, ustao i izašao. Cijelih proteklih pet dana mislio je o smeđookoj vještici kratke kose, kako ju je zvao i zaista, ugledao ju je u kafiću Rene (postoji u Banjaluci, a možda još negdje). Uređen je po ugledu na francusku seriju o borbi protiv nacizma. Prišao joj je i rekao: ,,Ovo mora da je dobar znak, čim te srećem i to ovdje! Sve mi se čini da ćeš biti moja prva lastavica koja će mi donijeti proljeće."
,,Nemam ja vremena za ovo…", pokupila je stvari i krenula da ustane, kad ju je on uhvatio za ruku.
,,Sačekaj, nemoj naše prijateljstvo osuđivati na propast!
,,Prijateljstvo?! Ma, kakvo prijateljstvo pa niste me ni pozdravili prvi put kad smo se sreli.
,,Dobro, početak prijateljstva ili možda želiš da bude nešto vise?", upitno je podigao obrvu.
,,Baš ste arogantni, kao da ste cijeli život jeli iz zlatne kašike!"
To isto bih mogao reći i ja za tebe, pomislio je Zumut, ali zadržao je to u sebi.
,,Izvini, nemam baš iskustva u običnim situacijama niti sam navikao na ovo. Nemam naviku da lijepo pričam sa ljudima, ali molim te, porazgovarajamo.
,,Vidi, molim te, pa ti si reao ,,Izvini" i ,,Molim te"… Da razgovaram?! Ne znam ni zašto pristajem, ali evo, slušam.
Ubrzo joj je Zumut sve objasnio kako je on princ i kako želi da se oženi sa njom da bi njih dvoje uspijeli da promijene običaje. Katarina mu najpre nije vjerovala, ali brzo se uvjerila kada je vidjela dokaze i kad je došla kući.
,,Bože, istina je! Šta sam mu ja sve rekla u lice, a on je princ. Moram mu se sutra izviniti, imamo čas zajedno, a možda bih to mogla i uraditi, ali je brzo odagnala tu misao, rekavši sebi – On je princ, zato je onako nadmen, možda sutra uopšte neće želeti da razgovara sa mnom… Bilo je sasvim suprotno, Zumut ju je lijepo pozdravio i prihvatio njeno izvinjenje. Rekao je da ponuda i dalje važi, ako ona želi. Odgovorila je da se moraju prvo dobro upoznati.
Narednih mjesec dana su za Katarinu bili prelijepi, predivni! Šetali su, ljubili se, pričali o svemu – o pravu žena, politici, njihovim familijama, djetinjstvu… ,,Počinjem čak misliti da sam se zaljubila u njega… Ne, sigurna sam! Reći ću mu tokom naše prve bračne noći, ako on ne osjeća isto i odbije me, barem ću imati tu uspomenu – prvu bračnu noć!"
Kraljevina Zulu 20. decembar 2015. godine
Dan je vjenčanja. Katarina je bila presrećna i svi su je lijepo prihvatili, a Zumut je imao mnogobrojnu rodbinu.
Imala je najljepšu vjenčanicu koju je ikada vidjela. Bila je srećna, a najviše je bila zbog sjaja u Zumutvim očima. Imala je dobar osjećaj da je sva ta radost obostrana dok ga je gledala euforičnog. Obećao je da će čekati njihovu prvu bračnu noć i da je neće ni dodirnuti do tad, kao ni druge žene.
,,Jako pohvalno, koji bi to drugi muškarac učinio...", pomislila je. Tako je i bilo. Kada se Katarina povukla u svoje odaje i čekala Zumuta, neko je pokucao i ušao. Bila je to grupa žena, a jedna od njih je počela objašnjavati Katarini da će biti samo još jedna u haremu i da će svake večeri biti neka druga… Taman kad je bila srećna i iščekivala Zumuta, shvatila je da je bila jedna od kandidatkinja za zvaničnu ženu.
Zumut je ušao polupijan sa veselja i srećan što će mu konačno njegova voljena Katarinica postati žena. Zatekao ju je uplakanu. Umjesto poljubaca počela ga je udarati i tući pesnicima, a on je, ne shvatajući o čemu se radi, počeo ljubiti i baš kad ju je htio učiniti svojom ženom pa makar upotrijebio i silu, odmaknuo se i pitao:
,,Zašto mi nisi rekla?"
,,Zar je tebi to bitno? Mislila sam da me želiš za jednu od žena iz harema i da sam ja za tebe samo stvar koju ćeš uzeti. Sad sam shvatila da je ona priča o promijeni običaja laž!"
,,Ko ti je to rekao, jesu li bile ovdje?! Ljubavi, molim te, nemoj im vjerovati, ja te volim i sve što sam rekao je istina. Molim te, nemoj me napustiti!"
,,Voliš me… I ja tebe volim, samo ti nisam htjela reći do sad."
,,Ljubavi moja, hoćemo li zapečatiti ovu našu ljubav večeras?!"
Klimunula je glavom, a on se nagnuo se i poljubio...
Fin.
GAZDE/PATRONAS/BOSSES
Ovo je priča svih radnika.
Zovem se Srećka, ali nemam sreće u živtu, ni malo. Roditelji su mi umrli kad sam bila jako mala, tako da sam morala raditi sve i svašta, a školu nisam imala prilike završiti.
1. Rad u voćnjaku, branje jabuka i krušaka. Gazde gledaju samo da što više uberemo i gone nas kao psi goniči, a cigaru zapaliti ne možeš. Nije da pušim, ali mi je žao ovisnika. Odustala sam od tog posla, idemo sledeći…
2. Šivaona. Užas, vlasnik je kao skupljač šintera, a potrebno je sačuvati kičmu i vid. Dalje…
3. Prodavnica hrane i pića. Zar da vučem po deset gajbi piva odjednom?! Hej, ja sam žensko!
4. Prodavnica kozmetike. Žene ne znaju izabrati boju ruža, a stalno su naporne. Halo, imate para, ali nemate cijeli svijet! Dajem otkaz!
5. Pilana. Nije za ženu.
6. Kafić. Nisam komad mesa…
Nema više za koga da radim! Ovi gospodari ništa ne valjaju. Samo traže da radiš teško i istrajno, kao da ne moram raditi još 30 godina da zaradim penziju.
SMISAO
DANKA (Ulazi i govori uvod): Šta je smisao života ili smisao uopšte? Može li čovjek koji izgubi svoj smisao uopšte živjeti?
GORAN (Ulazi plačući i posrćući na jednu od šest stolica koje okružuju sto): Bože, opet sam ga sanjao… Bože šta ću?! Moj sin se ubio, zašto je uopšte skočio sa mosta? (Počinje se histerično smijati pomiješano sa plačom. Ulazi Danka)
DANKA: Opet isti san, je l' da?
GORAN: Da. Moj mačak, moj Zekan, Zekica mali, stalno sanjam da se utapa i skače sa mosta!
DANKA: Ma, neće on sa mosta, on će sa balkona! (Goran plače i odlazi, a Danka ostaje smijuljeći se samozadovoljno)
STOJANKA (Ulazi sva modra u licu i njezin izraz je mračan i pun bola): Jesam li opet poranila? Svugdje zakasnim, a ovdje stignem prva, kao da dijele slatkiše!
DANKA: To je zato što bježiš od onog svog kockara i alokoholičara što te tuče!
STOJANKA: Ma, ćuti, ovde mi je bar malo bolje, nađem utjehu. Dobro mi je samo da ne baca drva na mene. Čaše i flaše su bile dobre! Ne bih žalila cjepanica, da bar imam čime vatru da naložim, a ne da ih skupljam po ćoškovima!
DANKA: Blago tebi kad nemaš djece!
STOJANKA: Nije on uvijek bio takav, doktorice!
DANKA: To sve žene kažu! (Odmahuje rukama) Nisi poranila, prvi je Goran došao!
STOJANA: Opet mačak, je l' da?
GORAN (Dolazi i brzo govori): Smirio sam se, doktorice, poio sam dva kanaksa i jedan leksilium ili je obratno, zbilja se ne sjećam… U posljednje vrijeme imam puno rupa u pamćenju, sve zaboravljam. Ne mogu zapamtit ni imena. Sve su mi Jelene, a ono jedna Jelena, jedna Tanja. Ovaj, jesam li puno pogriješio upijenju tableta, doktoorice? Ovaj, psihoterapeutinjo…
DANA: Ma, niste, Gorane, popijte vi još koliko god treba, 2+2 su malo, najbolji omjer je 4+4! (Gestikulira rukama)
DANKA: Ko nam nedostaje? Još Jelena i Zoran!
JELENA (Utrčava na scenu i tapka u mjestu): Joj, joj doktorice! Imam probleme, velike probleme!
DANKA: Kakve problem, Jelena?
JELENA: Stršljenovi, ogromni stršljenovi!
DANKA: Gdje su stršljenovi?! Zaboga, alergična sam! (Skače po stlicama i uzima svesku i mlati njom po zraku) Ovdje ima samo prašine! Jelena, gdje su stršljenovi?
JELENA: U mojoj glavi!
DANKA: Ajme meni pa zar nisu bile muve?!
JELENA: Bile su, bile! Znate, terapeutkinjo, u mojoj glavi su se parile muve i pčele i nastali su ogromni stršljenovi! (Oči su joj raširene, ali sasvim je ozbiljna dok priča)
DANKA: Dobro, dobro, Jelena, porazgovaraćemo o tome… (Hvata je za ruku i odvodi je u stolicu da sjedne)
JELENA (Klati se u stolici): Mala muvica, mala pčelica Maja! Leti, zuji, med nosi!
ZORAN (Samo sjedi u stolici potonulog izraza lica i šuti)
DANKA: E, kad smo svi već tu, možemo početi sa seansom! Ko će prvi? (Svi dižu dva prsta i govore: JA! JA!)
DANKA: Biram Gorana!
GORAN: Ovaj, doktorice, napredovao sam: Spavam malo, a puno sanjam! Ovaj… Stalo imam snove da se zečić utapa, ali donio sam slike svog umrlog, ovaj, pokojnog Jovana! (Ruke mu se tresu, slike ispadaju po podu, a on viče) Jovane, ne idi u zemlju, ne još!
DANKA (Samo odmahuje rukom) Idemo dalje! Stojanka, a što Vi ne ostavite muža?
STOJANKA (Ćuti i misli se, ali na kraju progovara zamuckujući): Pa gdje ću naći boljega…
DANKA: Imam ja cijelu pijacu tamo kod sebe u bolnici!
STOJANKA: Ali, ovaj, on, mj music-pužić, nije uvijek bio ovakav… Bar mislim da nije, ali doktorice, u povjerenju, ja mislim da je on postao muški kurviš, znate, za pare! Ja bih mu dala džabe! Doktorice, ako se ja sredim, hoćete li Vi mene upoznati sa nekim? Fino ću ufrćkat' kosu, ovo malo što mi je ostalo, što mi muž nije odsjekao… Doktorice, još jedna stvar u povjerenju – Ja sam ovisna o seksu!
DANKA: Dobro, nešto ću ti naći!
STOJANKA: Joj, doktorice, najbolji ste! (Skače kao malo dijete po sceni)
DANKA (saginje se kod Zorana): Šta ti misliš?
ZORAN (Šuti, šuti i na kraju progovara): Već dvije godine se ovdje kod Vas sastajemo i liječimo, tj. sem mene, a i ja sam uz vas obolio. Nikakvog napretka nema! Onaj samo sjedi i plače (Pokazuje na Gorana), a Jelena, Jeca, moja ljubav, priča samo o nekim muvama, kao Alisa u Zemlji Čudesa! Ona nimfomanka… Nju da ni ne spominjem! (Hvata se za glavu i plače)
DANKA (Smije se i govori): E, ja imam rješenje za sve nas! (Svi je zainteresirano pogledaše, a Danka preturua po torbi i redom vadi: novčanik, ključeve, šminku, kišobran, naočare i za Sunce i za vid)
ZORAN: Ajme meni, šta Vi sve nosite u torbi, samo mrtve miševe nemate!
DANKA: Zečija šapica, zapravo njih 6! One su moj fetiš. Sakupljam ih! (Na kraju pronalazi i odmotava mali paketić pun bijelog praha)
ZORAN: Pa je l' to ono što mislim da jeste?! (Ushićeno joj prilazi) Doktorice, Vi ste zakon!
DANKA (Zamišljeno gleda u publiku i govori): Sve sam joj dala i pružila! Najbolju garderobu, najbolju školu. Sve sam joj dopuštala, ništa joj nisam branila! Bila sam liberalna majka! Jutros sam je pronašla mrtvu u stanu! Sahrana je sutra! Zato, moji dragi prijatelji, ovo nam je zadnja seansa, ako želite, donijela sam nam po mali poklončić! (Svi oduševljeno hrle ka njoj, uzimaju malo po malo i jedan po jedan odumiru. Danka poslednja govori) Šta je smisao života bez smisla? (Na kraju se i ona skljoka u stolicu mrtva)
NIJE ZLATO SVE ŠTO SIJA
Prvo mjesto:Završiti školu, uspjeh u životu, karijera pa onda sve ostalo...
Žurim, imam važan ispit, kada ga položim i dam uslov, ostaje mi samo jedna godina. Završiću pravo i priuštiću sebi i bolesnj majci sve i svašta i neću raditi više ove teške stvari poput konobarenja. Idem tako, zamislite, skoro pa trčim i bum – udaram u jednog gorostasa! Rasipaju se papiri po pločniku, ali nisu moji, ne nosim ništa. Dižem pogled, prestravljena da će se taj tip derati na mene, ali ne on me samo posmatra i proučava. Skupljam papire uspaničeno, ali on započinje uljudan razgovor i nešto, kroz maglu, čujem predlog i ponudu....
Prošlo je godinu dana i evo me, stojim u iznajmljenom stanu u Njujorku i donosim odluku. Fotograf koji mi je ponudio da budem model, govreći kako ekstra izgledam (crte lica savršenstve, proporcije idealne), bio je uspješan i pomogao mi je da i ja uspijem, tako da sam sada najtraženiji model u Njujorku, gradu snova i on je moj vjerenik, trebalo bi da se vjenčamo za dva mjeseca, ali to nije sreća. Lomim se i lomim i na kraju donosim odluku. Napuštam sve, on me je prevario sa gotovo svom ženskom populacijm u Njujorku. Nije zlato sve što sja.
Nakon godinu dana
Završila sam studije prava, diploma mi je u rukama, a majka je ponosna na mene. Plješće mi iz publike. Sada – pravac kancelarija i proboj ka vrhu. Ko kaže da život ne može biti sretan u malom mjestu! Novac je prolazan, znanje i diploma su vječni.
KAŽU ŽIVOT NIJE LAK, MORAŠ BITI JAK! To mi je mantra svih ovih godina, bez vezivanja, bez momaka, bez tereta i obaveza, ali mamin rak me je natjerao da se zaposlim u lancu hotela kao čistačica, a šta je još gore – ZALJUBILA SAM SE U SINA VLASNICE! Zove se Denis, ali se boji vezivanja, kao i ja. Znam to, osjetim. Ubijte me, ali osjećam da je tako. Njegova majka me ne voli, osjetim i to, a bez sumnje je i najgori poslodavac kojeg sam upoznala...
Svaku sitnicu gleda i otpušta radnike, samo ih koristi na probnom radu i onda ih mijenja. Baš je zatezalo, ali ono što danas proživih, napade me, a njen sin samo gleda. Neću vam ponavljati riječi koje mi je izgovorila, jer to bi bilo grozno i nepristojno. Na kraju me je polila i kantom hladne vode u decembru mjesecu. Jedva sam se uzdržala da joj ne vratim šamarom. Nedvojbeno, ovo je moj otkaz, da ne spominjem razočaranje u ljubav, a očekujem i nalaze biopsije. Onda mi u toku bijesa u glavi odzvanjaju riječi – život nije lak, moraš biti jak, udaj se, rješila si sve probleme!
Meni udaja nije rješenje. Meni udaja stvori samo probleme. E, to je bila Jugoslavija!
Jugoslavija, Bosanska Gradiška
Djevojke samo jure udaju, ali ne bilo kakvu, već sam za strance. E, ovo je priča o jednoj takvoj djevojci. Zvala se Kristina i bila je, ono što bi neki nazvali, opajdara ili žena koja mjenja mušarce kao čarape.
U jednom je pogriješila. Udaja za stranca nije sve, kao ni udaja uopšte. Samoća je nekad rajna i Bogom dana. Zakačila se ona za stranca kome su roditelji zaradili penziju u Fancuskoj, a on bi tek trebalo da ide. Međutim, on je problem, tuče je, kurva se, mijenja žene, a ona, kao muva bez glave, leti za njim, čisti mu stan, pere gaće i čarape, a on je tuče i psuje, dok ona sve trpi i leti za njim.
Dođe dan da on ide za Pariz, a i ona zajedno sa njim, jer je trudna. Ona rodi dijete, ali je neprihvaćena i ne uklapa se. Bilo je bitno otići u Pariz, ali ne snalazi se. Vraća su u Gradišku sa djetetom, koje joj je sve i sad radi kao frizerka, za šta se i školovala, shvativši da udaja nije rješenje.
Meni udaja stvori samo probleme. E, to je bila Jugooslavija!
OLUJA
OLUJA BIJESNI, JAVLJAJU PREKO RADIJA, A NIKO NE ZNA DA JE OLUJA I U MENI! Tako se i najčešće osjećam...
Kažu da sam MRAČNA, da je moj rad mračan, ali svako od nas ima svoju MRAČNOST... Tako je kako je! Većina nas nosi OŽILJKE i rane, a ljudi ne shvataju moju fascinaciju olujama. Odmalena ih volim. Prvo je nebo vedro i jak vjetar piri, koji kao da vas nosi ka uzvišenosti, ka nebesima i onda BIJES i počinje padati KIŠA i duvati olujni vjetar, koji kao da je replika moje duše. Moć! Oluja mi ulijeva snagu i održava me.
Možda je to čudno, ali nijedan svjetionik ne može prodrijeti u dubinu moje duše, jer svi mi imamo svoju mračnost, kao Grej iz ,,50 nijansi sive".
JEZERO COMO
Inspiraciju za ovu priču me nadahnula moja prijateljica koja je trenutno u Comu. Želim ti svu sreću i nadam se da ćemo jednom popiti kavu zajedno u Comu, jer za prijateljstvo ih nismo popile ni u Gradišci.
Mondensko ljetovalište, bogati troše novac, nekad sam samo mislila da bacaju pare, ali sada kad radim posao kao asistent modnog kreatora, stvarno mi je potreban odmor od svega i svakoga. Jeste da ovde dolaze bogataši, ali ja sam ih sita pa neću nikoga ni sresti. Dovela sam i majku sa sobom, nikad nije bila na odmoru, a radila je vrijedno cijeli svoj život da bi obezbjedila bolji život mom mlađem bratu i meni, koji je, nažalost, poginuo u nesreći, tako da imam samo nju. Otac nas je napustio kada sam bila mala. Majka kaže da nas nikad nije ni volio. Koliko ga se ja sjećam, samo je pio.
Mama se mora boji, zato sam je dovela na jezero. Šetam sama, majka mi je ostala u hotelu, spava. Pronašla sam divnu uvalu, tu ću se malo odmoriti i okupati. Malo sam i zaspala, ponio me momenat i atmosfera, ambijent je prelijep. Probudio me je glas nekog mušarca kako me doziva, pitavši jesam li dobro. Kada sam otvorila oči ugledala sam dva oka prelijepa, kao opal! Pita me jesam li dobro, pošto me je posmatrao sa svoje jahte, jer sam dugo spavala. Dugo smo pričali i odjednom me je pozvao na kavu, kada smo došli na tu temu i shvatili da oboje jako volimo piti kavu. Završili smo u kafiću tik uz jezero. Zove se Noje (lik iz Biblije), a ja sam se počela smijati.
Prošlo je godinu dana, rodila sam prelijepog sinčića. Nazvala sam ga Josif (lik iz Biblije), poput njegovog oca, koji uopšte ne zna da on postoji. Morala sam se sakriti i vratiti u svoje rodno mjesto, jer me njegova porodica nije željela. Prvo su me htjeli potkupiti i dati mi pare za abortus i da ga ostavim. Tada sam pobjegla, dijete mi je najvažnije. Srećom, zaradila sam dovoljno da mogu živjeti dogledno vrijeme. Nedavno sam se porodila i još uvijek nosim trudničku odjeću. Nije mi stalo do izgleda, neću tražiti momka… Moj sin mi je sve i uspomena na njega, moju jedinu ljubav, kad me kucanje na vrata prenu iz maštanja. Od šoka nisam mogla ni progovorit. On! I nijedne riječi prekora, samo me je jako povukao u zagrljaj i poljubio u obraz, nepuštajući me.
Rekao je ,,Tražio sam te, volim te. Molim te, reci mi da je naše dijete živo." Kroz suze sam klimnula i tako godinu dana poslije, moja porodica i ja pijemo kavu uz obalu jezera Como. Vjenčanje je bilo kao iz bajke, a kafa je i dalje moje omiljeno piće. Miris!
1. Miris kave.
Ima li šta božanstvenije nego dok se mirisna para provlači kroz naše domove ostavljajući nas opijenima!
2. Miris dinje – sladak. Miris lubenice – voden.
3. Miris duvana uz kafu – bljak, trebalo bi zabraniti duvan uopšte.
4. Miris povrća, bljak.
5. Najgori su mi u životu definitivno miris krvi i užarenog asfalta.
Lično mene ne oduševljava nijedan od navedenih, sem kafe.
P. S. Lično ne bih mogla živjeti bez kave!
DA ME NIJE
Zovem se Ego i sudija sam. Kažu, vrlo pošten čovjek. Kažu imam tri velike vrline i odlike poštenja. Pošten sam sa parama i pošten sa ljudima i pošten sudija. Kažu da me nije!
Sudio ja jednu kravu, kupile je komšije po pola para, jedan dao pola, zaradio na dnevnici, drugi dao pola, zaradio sakupljajući željezo, i tako kupiše oni kravu junicu. Dogovor je bio – jedan muze jedan dan, a drugi onaj drugi. Međutim, dosadilo im obojici musti i optužuju jedan drugog da su potkradali mlijeko. Krava ostala steona i dođe tele. Podjeliše nekako oni pare od teleta, ali sad hoće jedan da otkupi kravu, a drugi neće. Krenu oni u sud, meni!
Sudili se oni i sudili, a ja ovako pošten sudija, ne znam štada radim… Svađama i vređanju nikad kraja. Zovnu oni mene po službenoj dužnsti da idem na uviđaj. Ja tamo, kad sikira jednom u ruci mlati on sa njom prema komšiji, a krava između njih. Ja gledam i sve ne vjerujem. Baci on sikiru i o kravinu glavu… Pade kao maljem oborena i tako ja ne znam šta ću… Vidješe obojica šta uradiše i nađoše se u čudu.
Da skaratim, podjelišmo mi to meso po pola i dobih i ja dobar komad. Pomiriše se komšije, a ja na slavlje prvo kod jednog pa kod drugog i tako, treći dan kod kuće jedem meso.
TAJNO DRUŠTVO KNJIŽEVNIKA
Svako društvo je tajno, ako nije javno, jer ono što se u njemu dešava znaju samo oni, a ko zna šta se dešava u nama samima…
Pstoji DA (Društvo Amatera), književnika i NE (Ne Bih), onih koji uvijek govore NE. U svemu tome postoji jedan izdavač koji zarađuje na njima. Skupljaju se svakog četvrtka, razglabaju o smislu svijeta i pijanče, jer ih najviše zanima šta Sveti Petar radi na petak… U njihovom društvu ne možete biti lucidni, a ne može vam biti ni dosadano, jer su jako zanimljivi, naivno i iskreno smiješni. Ja sam tu upala slučajno, kada nisam imala kuda i kada sam mislila da je sve gotovo, naletio je on, Saša, moj momak, ljubav mog života! Nisam imala novca, nisam imala dom, jer su mi roditelji prije toga umrli, a banka i hipoteka su uradili svoje, oduzeli mi porodični dom, sve moje godine djetinjstva i sreće pa makar da je bila i lažna. Kapitlizam mi je to uzeo, jedino šta sam uspjela sačuvati je par porodičnih slika i to iz vremena mog djetinjstva, jer većinu nisam imala gdje strpati. Besciljno sam lutala ulicama plačući i na kraju, kad su mi se noge umorile od hodanja, naišla je klupa na mene, ozbiljno, samo je naletila ta klupa iznenada i udarila me jako u koljeno i onda sam bila prinuđena sjesti, mada sam mislila i dalje hodati, ali noć se približavala i nisam imala kamno, a noći su opasne, jedina stvar koje se bojim su tamne noći sa smrknutim očima koje vrebaju kao panter iz ogledala. Onda je naišao on, moj pisac, koji me je spasao! Zamislite, pisac na bijelom konju! Pružio mi je krov nad glavom, hranu, ubrzo mi je našao i posao, tako da sam se snašla, a u njemu sam pronašla i svog partnera.
Što je zanimljivo, u tome svemu su frakcije. Moj muž nije ni tamo ni ovamo. Još uvijek je nerenomirani pisac i mora da se vuče po tim sastancima, a ja iskreno i uživam svakog četvrtka. ,,DA" stalno organizuje književne večeri sa amaterima, a nije ništa priznato od udruženja književnika i čak imaju i svoj časopis, a u stalnoj su svađi sa ,,NE". Glavni u oba štaba optužuju jedan drugog da ne znaju pisati, da su njihove priče trećerazredne. Sve pod krinkom – Ne bih da ja govorim o njemu. Ma, nije na meni da pričam o njemu. Ma, neću da tračam, u ovako malom gradu dvije skupine i to još koje se svađaju, a vođe se mrze. Ne vole vidjeti jedan drugog očima.
Ode ovaj drugi da bude diplomata u Rusiji, izda dvojezičnu knjigu i vrati se on, umišljen do zla Boga, a stara drtina. Drži on mom mužu predavanaja, a ja sve slušam i slušam. Prvo ga pita ,,Imate li internet, društvene mreže?" Upućuje ga na neke ljude koji su stariji i od njega i kupe prašinu pod zemljom. Čak ga upućuje i na neke ljude koji su promijenili radna mjesta, a i mi ih poznamo. Govori on njemu da se ne opterećuje književnim konkursima, jer su namješteni, da se previše ne opušta u pisanju, jer ono odvlači sa linije stvarnsti… Uhvatim ja svoga muža i kažem mu, nakon što je ovaj otišao ,,Slušaj, nas Srbe niko neće sastavit', bilo bi dobro kad bi bili složni. Nisi u Udruženju njiževnika, odbili su te. Ovaj ti prosipa pamet. Nisi nigdje manuo sa ovim budalama, a misle da su pametniji od tebe. Moj prinče-pišče, ti puno vrijediš i zato te sad moram iznenaditi i reći da sam poslala jednu tvoju priču na književni konkurs i da smo osvojili prvo mjesto, tako da od sad naš, tvoj put ide uzlaznom putanjm! Kako kažu, nema sunca koje nije izašlo, nema kiše koja nije stala i nema problema koji nije nestao. Svi ovi, i DA i NE, se mogu svađati u svojoj minornosti, ali oni koji vrijede će se izdići kao Feniks iz pepela. Dvije suprotnosti čine kontrast, a zapravo su dvije polovine jednoga. Svjetlo i tama, dan i noć, jing i jang. Suprotne su, ali ne iziskuju jedna drugu. Cilj im je isti – da prođe vrijeme, jer vrijeme teče, a koje je zapravo ispravno i koje izabrati? Rad ili nerad? Da li ćemo napraviti grešku? Sigurno ćemo napraviti grešku!
Pravac im je različit, ali smjer isti. Mrze se, ali i vole, jer ne mogu jedno bez drugo.
KAD POŽELIŠ DA SE VRATIŠ
Bili smo skladna srca dva. Govorio je da me voli, valjda me je na neki način i volio. Pokušavam tako umanjiti i opravdati njegova djela, da ga bar malo razumijem, ako ništa drugo.
Našao je drugu i to brzo. Rekao mi je sam da je zaljubljen, da je voli i da je gotovo. Skrhana da, ali uništena – nikada! Plakala sam pet dana i preboljela ga. Nakon pola godine nađoh svoju sreću.
Stariji momak jeste, ali se udajem i srećna sam, a moj prvi momak koji me je ostavio, došao me je moliti na vjenčanju da mu se vratim i da je bio dobra budala, a moj odgovor je: ,,DAVNO, DAVNO BJEŠE KRAJ!"