BRANKOV MOST
Sadašnji naziv je dobio po Brankovoj ulici čiji nastavak predstavlja, a ne po piscu Branku Ćopiću koji je izvršio samoubistvo skočivši sa njega. Most je, inače, poznat po velikom broju samoubistava koja se tu izvrše ili pokušaju. Svake godine oko 40 ljudi riješi da izvrši samoubistvo skokom sa Brankovog mosta.
Ovo je priča o mostovima. Ovo je priča ljudima. Ljudi žive život, mostovi pričaju život. Ljudi umiru, ali mostovi ostaju da traju i da pričaju naše priče. Ljudi nestaju, mostvi ostaju. Ljudi čine gluposti na mostovima, ali most sakriva njihove gluposti i čuva duboko skrivane tajne. Ljudi žive priču, most priča priču!
Završavam osnovnu školu, moj veliki prijatelju, ali danas mi je umrla majka, to je težak udarac za mene, otac mi ostaje sam i ja sa njim. Moj prijatelju, uvijek si bio sa mnom u tešim situacijama pa i sada ti ovo pričam. Kako ćemo moj otac i ja bez žense ruke?
Ha, moj prijatelju, moj prijatelju, presretan sam, danas sam se prvi put poljubio i mislim da sam čak i zaljubljen u nju. Kada sam je ugledao znao sam da je ona ta! Da će ona biti moja i da će biti majaka moje djece. Prijatelju moj, šta misliš, hoćemo li uspjeti, hoće li pristati? To je isto kao što ti ljubiš ovu rijeku, koja protiče kroz i ispod tebe. Kao što ti čuvaš nju svojim ogromnim stubovima i grliš je, tako i ja želim da grlim svoju dragu!
Prijatelju moj, došao sam da ti kažem da je pristala, otac mi je presretan! Ponovo mu se vidi sjaj u očima. Moj prijatelju, žao mi je samo što nikad ne možeš biti sa mnom i što moramo sve ovako da dijelimo. Prijatelju moj, ljubav mog života je trudna, curica je i znaš kako ću je nazvati? Po tebi, moj prijatelju,.daću joj ime Branka!
Moj prijatelju, ovdje sam posljednji put. Nisam pijan, sasvim sam trezven. Dijagnosticirali su mi Parkinsonovu bolest, ali moj prijatelju, znaš mene, spriječi, a ne liječi! Moj prijatelju, dug je vijek našeg prijateljstva, ali molim te, nemoj mi ništa zamjerit! Zato sam i odabrao tebe, da moj zadnji korak bude sa tebe. Molim te, samo prijatelju, rekao sam svojoj ćeri da ti se obrati, molim te, nemoj je odbiti kao što nisi nikad odbio ni mene!
Nakon par minuta kola zastaju da vide čudo, nigdje ni kapi kiše, nigdje ni oblaka. Sunce je visoko na horizontu, ali most, on plače! Voda izbija iz njegvih puktina i na njegovoj površini. Niko nije primjetio čovjeka koji je skočio sa njega…
Prošla su dva mjeseca mostu i dan danas ne znam zašto je to uradio, a još manje zašto mi je rekao da se obratim tebi. Evo, skupila sam snagu i došla. Rekao mi je da u tebi mogu pronaći prijatelja, da ćeš me uvijek saslušati i da ti se javim kad mi je teško. Moj otac ti je vjerovao i sa tobom je podjelio zadnje momente i misli, zato te pitam – Mostu, hoćeš li biti moj prijatelj?
Posvećeno svim ljudima koji sve češće okončavaju svoje živote skakanjem sa
mosta, izazvani očajem, bolešću, tugom, gubitkom nekog ili nečeg. Ponajviše
je posvećujem našem poznatom piscu, koji je tako okončao svoj život,
Branku Ćopiću. Ovo je dokaz da je slava često bolna, a da je dar teret. Ja
sam mišljenja da su to hrabri ljudi…
DIGLA SE KUKA I MOTIKA
Ovo je bajka za odrasle. Pazi! Ovo i nije bajka, ovo je upozorenje. Ovo je moderna verzija malog princa. Ovo je priča za laku noć, ali pazi! Šta je istina? Upozorenje još jedno – nakon ovoga više nećete biti isti. Ne čitajte ovo ako ste malodušni!
Živio, živio jednom jedan dečko, koji je nesretnim slučajem postao invalid i tako je zavisio od milostinje drugih, a pored njega je živeo jedan poštar, koji je bio mrzak svima, krao pare narodu po selu, varao stare babe i tako izgradio jedno malo carstvo pored tog jadnika, a taj jadnik je imao i rođaka koji je bio ugostiteljski radnik, konobar, kako se kaže narodski, koji mu nikad nije dao ni zelenu jabuku. Samo mu je dolazio i jadao se kako su njegovi problemi najveći na svijetu i kako nema rješenja za njih, a živeo je sa druge strane trošne kuće tog jadnika i jednog pijanice, koji je imao bogatstvo od roditelja i samo ga trošio opijajući se. Tako sjete se jednog dana taj poštar, konobar i pijanica da uđu u politiku, a ne znaju ,,Pravo" ni reći ☺. Svi oni traže od jadnika pomoć i glas, svi mu obećaju nešto i on pristine, ali niko ne zna šta taj oštroumni čovjek krije u svojoj glavi, iako nije vidio ni dana škole ni obrazovanja, skonta on – glasaće za svu trojicu i neće proći ni jedan. Papir će biti neupotrebljiv, ali gle čuda – sva trojica prođoše i tako oni kroje državu! Zaboraviše sva trojica na tog invalida. Prođe vrijeme i ljudski vijek, umriješe sva četvorica. Bog uze jednako i pijanicu i konobara, poštara i invalida, ali njihovo vrijeme prođe i dođoše novi, još i gori!
Demokratus-Pospandus
Grčki:demos – narod i kratia – vladati
Ovako stoje stvari: imaš posao, imaš Mercedes, Šanel torbu, Swarovski naušnice, put u Dubrovnik...
Destinacija: Pariz, Beč, Prag, Amsterdam. Ljetovanja, zimovanja. Androidi, veliki kao asteroidi! Aplikacije za mjerenje funkcija pri trčanju. Ma, dajte, samo bogati i dokoni trče, jer nemaju drugog načina da skinu kile. Niti se sekiraju, niti rade fizički. Onda tutorijali za šminkanje... Okej je puder prije ruža, ali prajmeri, podloge za šminku – bacanje para! Ma, dajte, vještačke trepavice, kome prirodne nisu dovoljne?! A tek muškarci! Mijenjaju kola kao čarape, a ne žene. Bentliji, Polo, Reno, Pežo. Otkad to muškarci nose torbe, šalove, prave frizure, bob i slično?! Gelovi, taftovi za oblikovanje kose… Nekad su se lokne pravile sa pivom, a tek kozmetički proizvodi za muškarce i žene… Nema im broja, a ne znam ni čemu sve služe! Ko se stalno tušira gelom za tuširanje i to još potroši pola bočice ili pakovanja?! Ima ih raznih, od bobičastog voća do dinje i lubenice pa čak i krastavca. Štikle – obavezno! Louboutin...etc
Nemaš posao, nemaš zdravstveno osiguranje, bolestan si, socijalni si slučaj. Nemaš ništa, a uz to još pušiš i cigare, ko pita za tebe! Mercedesi samo jure kraj tebe, kao slike na pokretnom filmu, ali onde bar ima bljeskova, a u stvarnom životu za običnog čovjeka nema bljeska, ni svjetla u Demokratusu-Pospandusu! Ovo je priča o jednom mladiću od dvadesetak godina. Mlad, zdrav, neobrazovan. Nije išao u školu. Njegovo pravo, njegov izbor. Demoratus-Posapandus, pravo izbora. Ima dnevnica, ima posla, a firmi, hvala Bogu, koliko hoćeš! Zovu te čak i telefonski sa biroa. Inžinjeri, konstruktori, advokati – traženi kao halva! Milina Božija… Ma, ovde je raj na Zemlji! Taj čovjek, fino, kad je zdrav ide da kopa, žanje, bere jabuke i šljive, sve dok se ne prehladi, onda leži kod kuće. I tako ide, ide život godina trideset. Guraj dalje tako, stalnog zaposlenja nigde. Četrdeset, leđa vise ne izdržavaju, bolovi u nogama, kičmi, artritis, išijas, ostao si bez prsta, po mogućnosti i na nozi na ruci. Povreda na radu, koga briga!
Mehanizacija je polako preuzela primat, čovek je sve manje potreban. Pozivi za posao sve rjeđi, mogućnosti ne postoje. Uglavnom ima novih i mlađih, a sve ih je manje koji se mogu školovati. Vrijeme teče, zalihe novca se polako troše. Po mogućnosti akcije su niske, a banke sve propale i taj čovjek nema hljeba, vode ni soli, jer sve naplaćuju. Koji princip po de-po kaže da se voda čovijeku mora naplaćivati! Taj čovjek mrša, napada ga bolest i natečeno mu je oko, nema para da kupi maze da ga ispravno liječi i njeguje, a pod broj jedan nema para da ode sa sela u grad kod doktora, gdje je participacija najmanje jedan km, a ta jedna marka se sastoji od deset puta deset pfeninga, a taj čovjek nije pojeo ni hljeb već pet dana… Tako čovjek postaje socijalni slučaj, a budući da socijala kasni, on stoji i prosi! Čuči, zapravo, pognute glave, skrušen, nije mu čak ni ruka ispružena. Sav je otrcan i nosi neku kapu. Kada pođete da mu dadnete novac, on ispruži ruku i pogleda vas zahvalno, ali sa bolom u očima, jer ovo nije njegov izbor, a ponajviše vas gleda sa čuđenjem i pita se ,,Zar još neko na ovom svijetu postoji da ima novca…" Progovori ,,Hvala", a sledeći put kada mu prilazite on gleda u vas kao u dijete kojemu dajete slatkiš. Kad prolazite preko puta ulice, nenamjerno njegovom stranom, boli ga duša, jer zna da danas neće dobiti ni jednu marku za hljeb.
Ovu priču posvećujem čovijeku koji često čuči u ulicama, a od kojeg sam se i ja lično prvi put ogriješila, jer kada mi je tražio tri KM za kartu, ja tad nisam imala i odbila sam ga. Nakon toga sam ga vidjela kako prosi i duša me je zaboljela. Od toga dana ga više nikada nisam prošla, ali davno ga nisam vidjela, nadam se samo da je živ!
I tako… Mercedesi jure i jure, prolaze kraj ljudi!
Posvećen svim stanovnicima, a pogotovo nižem sloju
Demoratusa-Pospandusa, a posebno tom jednom čovjeku!
KO SAM JA? ŠTA SAM JA?
Ovo je priča o sudbini koju svemir određuje i činjenica da od postanka ne možemo pobjeći. Da li sam kamen, da li sam balvan, da li sam žlijeb? Da li sam ružan, da li sam lijep, da li sam dobar, da li sam grijeh…
Budim se u bolnici. Ne znam ni ko sam ni odakle sam, gdje mi je kuća i dom, da li ga uopšte imam. Imam li posao kome se moram vratiti, od čega da živim, porodicu, braću, prijatelje? Da li ove ruke ičemu služe, jesu li stvarale mozgom ili su pravile snagom? Jesam li klesao drvo ili vario lim? Jesam li programirao ili bio advokat? Imam li mačku ili psa koji će uginuti ako ne dođem na vrijeme? Sve su to pitanja na koja nemam odgovor i na koja niko u bolnici ne zna odgvor, a niko od rodbine me ne posjećuje, možda me još nisu pronašli… Možda se vodim kao nestao?!
Sve što policija zna je to da sam se probudio na obali mora pod zvijezdama (kako to lijepo zvuči). Kažu da sam bio bez dokumenata i da sam očigledno pao i udario u obližnji komad drveta koji se tu nalazio. Pretpostavljaju da je tako bilo, mada bi se o tome još dalo razmišljati i prostudirati. Tako sam ja izgubio pamćenje, a do sad su stoput došli da me ispituju. Ne znam ni ko sam ni šta sam! Prolaze dani i mjeseci, lutam i lutam… Našao sam sebi dobar hobi, posao honorarni, proučavam svemir i zvijezde, nekim čudom imam dobro znanje o tome i zarađujem dobre pare, ali najvažnije je da me to ispunjava. Lutam od kraja svijeta na drugi kraj, od doma do doma, kao pas lutalica, a zvijezda padalica! Kako dobar stih, moram ga zapisati…
Ovo je priča o doktoru Medisonu, naučniku koji je proučavao postanak svemira cijeli život i nikada se nije ženio, niti ima živuće rodbine. Objavio je desetak naučnih radova. Taj dotični professor doktor se svakog jutra, cijelog života, budio i govorio ona dva stiha. Nakon toga je doživio nesreću i ne zna ni ko je ni šta je, a i dalje se bavi istim poslom, proučavanjem svemira i pita se opet ,,Ko sam ja, šta sam ja?! Da li sam kamen, da li sam balvan, da li sam žlijeb? Da li sam ružan, da li sam lijep, da li sam dobar, da li sam grijeh…"
Šta i sa kim se ovdje svemir zajebava?! Ja bih rekla da je ovo kolosolalni zajeb SVEMIRA!
ANĐEO PLAVIH OČIJU
Smrt odnosi, život podnosi!
Ja donosim smrt, mnogi to i žele od mene i traže, ali nemaju pravo na to. Ja to ne želim, ali moram da spasem sebe. Jednom kad uspijem pobjeći… Do tad moram izdržati. Stisnuti zube i izdržati udarce i udarce kojima me tjeraju na to.
Ne povrijede me puno niti ozbiljno, paze, ali udarac je udarac, rana je rana, a ožiljak je još dublji.
Januar 2015. godine
,,Učini to! Učini da umre, šta čekaš?!" Bile su to posljednje riječi između udaraca koje sam primila, prije nego što sam uspijela pobjeći.
Bila sam mu u glavi i rekla sam mu svoje ime, Sara Nora. Bio je to, valjda, neki bitan senator i tražili su od mene da ga ubijem. Imao je moždani udar, ali ionako je bio u komi, jadan čovjek. Ne znam što sam se toliko povezala sa njim i previše ga ohrabrivala da živi i čak sam mu rekla svoje ime. Budala, eto šta sam. Budala! Njegovi strahovi od smrti i želja za životom, još uvijek su u meni, čudno, ali bar sam ga uspijela izliječiti. Ja imam moć i da izliječim i da ubijem, malo iskupljenje za zlu i lošu karmu koju sam nakupila i sve smrti koje sam prouzrokovala, iako nisam htjela. Spasla sam ga, to je bitno. Moram sada bježati iz hotela i iz ovog mjesta, prije nego što me pronađu. Mislim da bi mi sada plava kosa i zelena sočiva dobro stajala. Novi izgled, nisam odavno…
Bolnica u Njujorku
Senator Norris Davidson: Stanje kome, šanse za oporavak ako se ne probudi u narednih 24h – nikakve.
Majka, sestra i otac su uz njega, a ispred – gomila novinara čekaju kao lešinari. Kandidat za budućeg predsjednika, koji je brutalno pretučen sa unutrašnjim krvarenjem i sa malim izgledima da preživi, a velikim da pobijedi na izborima. Odjednom – čudo! Budi se i zaziva ime Sara Nora! Dezorjentisan, samo pita: ,,Gdje je ona?! Dovedite je, u opasnosti je!" Daju mu sredstva za smirenje, ali njeno ime počiva na njegovim usnama i tako tone u prisilan san.
Članak u novinama:
Autor – zaštićen.
Izvor blizak senatoru.
Maj 2015. godine
Opet isti san, u opasnosti je, sama, nezaštićena. Gladna je, omršavila je i nema novca, a ja joj ne mogu pomći!
Njene posljednje riječi mi odjekuju u glavi: ,,Zovem se Sara Nora. Pomogla sam ti i spasila ti život, ali molim te, ne spominji nikome spominjati moje ime. Tako štitiš i sebe, a i mene. Ne traži me… Jesam stvarna, naši razgovari su stvarni. Ne haluciniraš, nisam anđeo ni Božije proviđenje, već prokletsvo. Učini bar toliko za mene! Zbogom!"
Njene suze su tekle, dok je to govorila, kao da joj niko ne može pomoći, ali ja mogu i želim. Imam novca i moći, sigurno joj mogu pomoći. U bilo kojoj bazi podataka da sam tražio, ne postoji nijedna Sara Nora.
Te plave oči koje me proganjaju u snovima, uplašene i snene… Moj anđeo plavih očiju.
Moj rođendan, 21. jun
Trideset godina. Momci su odlučili da me odvedu u neki elitni klub, gde smo ja i moji ortaci i prijatelji često izlazili. Možda usput pokupim i neku žensku, kažu da mi je potrebno žensko društvo i malo seksa.
Nisam prestao misliti o Sari, mada je se sve rjeđe sjećam, što mi je malo i žao, ali život i obaveze čine svoje. Psihijatar mi je rekao, a i sam sve više shvatam, da je to bio moj odbrambeni mehanizam da nađem posljednje atome za buđenje. Njen glas me je vodio tome, a moj mozak je stvorio najmilozvučniji glas koji sam ikad čuo.
Sranje, doveli su onu kozu od žene, Graciju! Proganja me već godinama. Jesam, spavao sam sa njom, zgodna je, nema šta, ali samo hoće da me upeca i da je oženim. Zanimaju je milioni. Sad moram slušati koja je torba u modi, koji ruž ide uz lak na nogama… Bezveze.
Pažnju mi privlači jedna djevojka, sitna, vidno mršava, ali lijepa, crvenokosa. Skroz odudara od ovog društva i mjesta gdje su sve djevojke u kratkim haljinicama, a ona je u farmericima i kariranoj košulji. Niko joj ne prilazi, a čini mi se da bi svakog i odbila, ali nije to moja stvar… Sat vremena nakon toga, popio sam par pića i žene su se skupile oko mene poput muza bez mozga. Čak mi i nude svoje društvo, ali povremeno mi pogled luta ka crvenokosoj djevojci…
Izgleda nezainterosovano, ali skroz je na oprezu. Deluje starije i ozbiljnije nego što bi trebalo za svoje godine, a Grazia mi je toliko blizu da čak osjećam i njen dah mentola na licu i moram odbiti crvenokosu dok nije prekasno, da nas neki paparaco ne uslika. Nije mi potreban negativan publicitet, mada se ja ne obazirem na novinare i njihove članke. Morao sam odvratiti pogled od nje, ali kada sam ga vratio nije je bilo u zabačenom separeu, već se čak i sudarila sa mnom vidno preplašena, kao zvijer koja bježi i bori se za život, ranjena i umorna zvijer, koja je izgubila svu nadu i volju za životom. U uglovima očiju sam joj vidio suze koje se naziru. Pala je na pod, na sve četri, toliko jako da mislim da je sažuljala i koljena i laktove. U očima su joj suze, beznadežne kao da je čeka ne mogu ni zamislit šta. Toliki užas koji ne mogu ni pojmit', kao da ide na inkviziciju i giljotinu, ali u očima sam joj vidio još nešto poznato.
Grazia ju je uhvatila grubo za lakat i povukla je sa poda na noge govoreći: ,,Neotesana i neugledna glupačo, pazi kuda ideš i u koga udaraš! Znaš li ti ko je ovo?!" Činilo se kao da ne želi progovoriti, kao da se ustručava i kao da će je sam glas odati. Samo je promucala i rekla: ,,Izvinite, žao mi je… Moram ići." Otrgla se iz Grazijinog stiska i potrčala ka sporednom izlazu, ali taj glas prepoznavanja, tog anđeoskog glasa, uplašeni anđeo.
Riječi koje mi mjesecima odjekuju u glavi: ,,Nisam anđeo ni đavo ni Božije prviđenje, već sam prkletstvo. Molim te, ne traži me! Učini bar toliko za mene"! Sad je bila tu preda mnom i ja sam je pustio samo tako da ode.
,,Sara…", rekao sam najpre tiho, a onda sam povikao i počeo trčati ka izlazu za njom u smjeru u kojem je i otišla. U sporednoj ulici su je dva momka vukla i zadavali joj udarce u stomak i svuda po tijelu, izbjegavajući lice, mada ju je jedan ošamario i nazvao prokletom kujom, a u meni je ključao bijes, najradje bih ga uništio! Pritrčao sam joj na brzinu i odbranio je. Razbježali su se kada su me primjetili. Pozvao svoje obezbjeđenje i ljude od povjerenja da nas odvedu na sigurno mjesto. Kad je podigla pogled, bila je izgubljena i dezorjentisana. U pogledu joj se očitavao očaj i pomirenost sa onim šta slijedi, kao da je osuđena na smrtnu kaznu. Riješena da izdrži i to zadnje mučenje, ma kakvo bilo, u očima joj se vidjelo da joj nema spasa.
,,Ja sam tu, Saro, ne boj se!", uzeo sam je i povukao na svoje grudi zagrlivši je.
,,Nije trebalo da se sretnemo i da me prepoznaš. Moram ići."
,,Znači sjećaš me se?!"
,,Naravno da te se sjećam, nisam te mogla izbaciti iz misli prethdnih mjeseci. Stalno sam se vraćala tebi i pazila na tebe, u strahu da će te ponovo povrjediti, jer tvoj glas koji čujem kada razgovaraš sa nekim, tako je utješan…."
,,A ti, šta je sa tobom? Tebe stalno povrjeđuju, zašto nisi tražila pomoć od mene? Znaš li da sam i ja mislio na tebe prethodnih mjeseci brinuvši se za tebe, a nisi se mogla javiti. Učinio bih sve za tebe. Ne shvataš, opasno je! Hajde sad sa mnom, moramo te nahraniti i pogledati te rane pa ćemo popričati."
Pristala sam i krenula, ali znam da moram pobjeći, znam da će me naći i to ubrzo i tako mora biti, mora doći kraj i za mene i za moje bježanje. Jedini izlaz je smrt, ali ne smijem dovoditi Norisa u opasnost, jer ga, Bože, volim, on mi je jedini davao snagu proteklih mjeseci, njegov glas, snaga i čista duša. Kada sam ugledala crni kombi kako se zaustavlja znala sam da su došli po mene. Nikad neću stići da mu kažem koliko mi je značio onaj naš razgovor dok je bio bolestan, da mi je dao snagu.
Maskirani muškarci su izašli sa pištoljima spremnim da ubiju i znala sam da moram otići sa njima. Otrgnula sam se iz ruku svog umilnog anđela spasitelja koji je došao prekasno i potrčala ka njima. Ti muškarci su me strpali u kombi, navukli mi vreću na glavu i više se ničega ne sjećam…
Noris je samo vikao za Sarom ,,Ne, zašto?!" Htio je više nego išta potrčati za njom i spasiti je iz kandži onih ljudi što su je odvukli na silu, ali njegovo obezbeđenje mu nije dalo. Kako ih je sam proklinjao u tom trenutku... On je bitniji, budući je predsjednik, a šta je sa anđelom plavih očiju? Znao je da je to učinila da njega ne bi povrjedili. Njegovom anđelu o kome ne zna ništa i ne zna da li će ga ponovo vidjeti, da li će imati priliku da mu kaže sve šta ima i šta mu leži na duši, ali daće Bog! Saznaće sve o njoj, naći će je i reći joj koliko je voli, koliko mu je falila i kako će im u budućnosti biti dobro jer će je čuvati od svega i svakoga!
,,Želim kompletan izvještaj o Sari Nori. Odmah! Ne zanima me koga morate zvati ni dići na noge u ovo doba noći!"
Januar 2013. godine
Zovem se Bella Sari. Imam 23 godine. Magistriram fiziku, smjer metafizika. Čula sam za ovaj neslužbeni, nepostojeći konkurs i šaljem vam ovu prijavnicu.
Dolje je navedeno zašto želim ovo. Navodim još i da mi promjena indetiteta nije mrska i da nemam nikoga od porodice ko bi me tražio…
Prvi slučaj: momak, koji mi prilazi u kafiću, pita da odemo na kavu, nakon toga miluje me po dlanu, želeći da provedemo noć zajedno i traži da ga poljubim odmah. Nakon mog odbijanja, odlazi hladno za svoj sto i kaže da mora završiti svoju kavu; nije se ponudio da plati moju, a tek da me nečim počasti… Muška svinja!
Drugi slučaj: momak preko interneta traži seks, iako mi je profil maksimalno zaštićen, a taj mi je kao neki kvazi prijatelj…
Treći slučaj: Drug iz Gimnazije.
Četvrti slučaj: Konobar u kafiću…
5,6...
Da navedem da nikad nisam imala momka i da sam nevina djevojka, to mogu potvrditi ljekarski nalazi; da su neki muškarci svinje, da većina ljudi zaslužuje da im se donese smrt. Ne znam koji će biti rezultat ovog testiranja i kako će teći, ali ja želim biti ta koja će im je donositi.
"Za ljude bez duše, koji su ostali bez nje, kojima je ona nasilno istrgnuta, za te hodajuće grobove život je smrt. Iz sekunde u sekundu umiru polako, a jedini izlaz je prava smrt, sigurna luka, ali kako je prizvati, jer smrt je upravo to – život. Energija se mjenja, postaje, nestaje, jedan od osnovnih zakona fizike. Tim ljudima želim donjeti spas.
Nakon nekoliko sati, Noris prima pismo adresirano na njega od Sare Nore. U njemu je detaljno opisano i obraloženo sve o eksprementalnim testiranjima koja se i sad sprovode, a ona je jedini uspjeli rezultat. Sa strane je bilo pisamce njenim rukopisom…
,,Sati kojima sam ti bila u glavi i prvi put čula tvoj glas, razgovor agonije koji smo podjelili i neobavezne stvari koje smo govorili, nešto su najljepše sto mi se ikad dogodilo.
Ti si mi dao snagu da nastavim i da preživim ovoliko dugo. Čuvala sam te u sebi sve ove mjesece i nadam se da su godine, koje su protekle prije nego što sam te srela, vodile jedino ka tome da te upoznam Tu tvoju prelijepu dušu, moj anđele, ako odem gdje odem, a sigurno ću u pakao, gdje me spremno čekaju, uvijek ću misliti na tebe i nosiću dio tebe sa sobom.
Anđele, budi ruka pravde, zaustavi to sve, čiji sam začetnik i ja bila! Zbogom!''
Suze su mu krenule na oči, ali ubrzo ga je prekinuo poziv da su je pronašli, ali da je kasno. Noris nije mogao vjerovati da je kasno. Prišao je njenom katatoničnom, izgubljenom pogledu, koji više nema snage da se bori za život. Uzimali su joj uzorke krvi, uzorke tkiva, elektrošokovima su je mučili, iscjedili su je. Nema više snage, jednostavno se predaje.
Noris je počeo da plače vičući: ,,Moj anđele plavih očiju, ja sam ovdje, sada se ti vrati meni! Zajedno ćemo sve riješiti, ja ću te čuvati i štititi, niko više neće smjeti dirnuti te ni taknuti… Tako ćemo sretno živjeti!" Odgovora nema, samo Norisove suze koje joj dodiruju lice, a onda ipak šapat sa njenih usana i pitanje:
,,Anđele?"
,,Da, to sam ja, tvoj anđeo!"
Podignula je ruke i zagrlila ga, na što je on pomilovao po kosi i poljubio u ugao usana, dok su im suze kvasile lica.
,,Anđele, nisi prokleta! TI SI MOJ ANĐEO PLAVIH OČIJU!"
PSIHOTERAPEUT
Zabava… Ne volim zabave, a pogotovo promocije svojih knjiga. Nisam željela da se zna da sam ih ja napisala, ali moj izdavač kaže da je i jedno i drugo neophodno.
Znate kako kažu, veze i novac su sve, bez njih nema uspjeha, a ja baš sad nemam novaca, u škripcu sam. Potrebno je platiti račune, a od zraka se ne živi! Sve me čeka, kako je teško živjeti u ovom svijetu u kome se sve plaća. Opet sam sebe uhvatila da lutam, često mi se to dešava, kad mi je jedan od poznanika prišao…
Da, nalazim se na zabavi, iako ih ne volim, ali je bar dobrotvornog karaktera. Nalazim se tu jer me je doveo moj izdavač Oliver, od milja ga zovu Oli. Sa razlogom me je doveo da nađemo sponzora za izdavanje 50 000 primjeraka moje knjige. Velika cifra, puno novca… Ponavljam tu mantru u glavi, vrijedi truda i malo požrtvovanosti. Sve sama elita njujorškog društva, snobovi, a ja moram provesti veče sa njima, užas. Živi horor! Moći ću bar sebi da uplatim kurs arapskog jezika, to mi je velika želja i baš sam o tome maštala, kad mi je prišao jedan čovjek ponudivši mi piće i to alkoholno, uz večeru, kao i to za njegovog šefa! Sigurno od nekog poduzetnika ili biznismena, bogatuna uglavnom.
Dok je meni došlo do svijesti šta se dešava… Nisam mogla objasniti tom čovjeku da ne pijem alkohol i da ne želim piće, ali naravno sa zahvalnošću, najmanje želim uvrijediti nekog tajkuna pa da mi se sveti, a tako me živcira i on i ovaj čovjek ovdje. Ko je on da meni šalje piće i to najskuplje, ja to ne želim, te nisam neka njegova kurvica! Malo je falilo da to pređe u verbalni okršaj, kada je prišao njegov šef zaustavivši ga i rekavši da je u redu. Vjerovatno je skontao da mi je dosadan i sad će me ostavit na miru.
,,U redu je ako dama ne želi piće."
Ja sam popčela da se pravdam...
..Nije da ne želim, samo ne smijem…" i baš kad sam pošla da objasnim, prekinuo me je rekavši: ,,Uredu je, ne vadite se, ali možete se iskupiti i otići na večeru sa mnom, sutra." Koja sigurnost i koja bezobraština, tako me je iznervirao!
,,Ne mogu, sutra imam promociju knjige.", odbrusila sam.
,,Onda možete prekosutra, ručak, odgovara li vam?"
Odbila sam ga nonšalantno, meni to u životu nije potrebno. Do kraja večeri me je smaralo bar još desetsak takvih tipova. Kakav užas, dobila sam jednu sigurno deset hiljada podsjetnica od svega i svakoga, ali dobra stvar je da je večer bila uspješna, sve svoje ciljeve sam uspjela ostvariti. Moj izdavač Oli i ja smo prezadovoljni! Tako me je zagrlio na kraju večeri i čestitao mi, a prije toga mi je mahao novčanicama od hiljadu dolara pred očima! Rekao je: ,,Malena, uspjeli smo!"
Mene, ipak, muči nešto drugo, potreban mi je psihotertapeut i to pod hitno! Zato sam i zamolila Olivera da mi ga pronađe, nekog pouzdanog. Oliver je pravi čovjek za to, za sve, uostalom. Naručio me je kod nekoga ko sebe naziva ser Tomas i koji za sebe kaže da je Bog među psihoterapeutima… Koji umišljenko! Uglavnom, sutra imam sastanak sa Ser Tomasom ili seansu, bolje rečeno.
Sutra
Al je čovjek zgodan, vidim ga sa leđa i primjeti se čak sa vrata ordinacije, ali kada sam prišla – pa to je onaj isti čovjek što me je smarao za večeru!
On se samo šeretski nasmješio, a ja, da ne bih bila nekulturna, prišla sam i rekla: ,,Izvinite, ali ne mogu sarađivati sa Vama, Vi niste ono što mi odgovara, ne možete biti moj psihoterapeut.", okrenula se i otišla. To sam ja, to je moj stil – reći sve u brk, istinu pa bilo mu milo, bilo mu drago. Imam problema i problema, ali ću pomoć, koja mi je neophodna, naći negdje drugdje.
Dva dana nakon toga nazvao me je Oliver i rekao mi da je našao dobrog psihoterapeuta, žensko, očigledno kad je vidio moje očito odbijanje muškog psihića… Navodno se ona sama ponudila, zove se Irena i ostvarile smo lijep kontakt i odnos. Vršila je i hipnozu nada mnom!
Otvorile smo sve demone i pretince prošlosti, očevo pijanstvo, zlostavljanje, majčinu nemarnost, disfunkcionalnu porodicu i moje eksperimentisanje sa opijatima.
Nakon mjesec dana
Napredujem, oslobađam se tenzije i psihičke napetosti. Nemam više košmara, ne trzam se po noći, ali u meni je konstantan strah da će se desiti nešto loše, jer od malena sam imala taj osjet kad se neka nedaća približava.
Uvijek sam znala kad će otac doći pijan, vikati i udariti me, kada će majka prosuti moju supu i natjerati me da je ribam sa poda, a supi ništa nije falilo… Imam momka psihića i to baš onog momka koji mi je nudio piće i večeru… Koja slučajnost sudbine! Naime, stalno me je zvao i dosađivao. Dolazio na ista mjesta na kojima sam i ja. Prilazio mi sve dok ja nisam popustila i pristala izaći sa njim i drago mi je, jer sam shvatila koliko je divna osoba.
Bila bi šteta ne poznavati ga i ako bih se ikad poželjela vezati, željela bih da to bude sa njim! Nadam se da on dijeli bar dio mog mišljenja.
Sutra
Na seansu idem, poranila sam malo!
Pjevušim ja tu račenicu, kad – imam na šta da naiđem i da čujem pa on, on je sve vrijeme prisluškivao moje seanse a i sada su o meni pričali! Oni se znaju pa čekaj, on mi ju je i namjestio, ali zašto?! Sa kojim razlogom?! Suze su mi krenule na oči, a ja sam mu bila spremna dati dušu…
Okrenuo se i ugledao me, a ja sam samo otrčala…
Neboder
Stojim na vrhu ove zgrade, ali ne da skočim niti da se ubijem, već da pjevam na miru, razbistrim misli, plešem i mlatim rukama gdje me niko ne vidi, jednostavno samo da se presaberem i osjetim ga, on je iza mene.
Znam, jednostavno znam. Potrčao je prema meni i poljubio me skoro na silu, jer nisam mu se htjela predati, ali ljubio me je posjednički. Počeo je pričati, sa suzama u očima, kao i ja: ,,Ti si mi se svidila od prvog momenta, znao sam da si žena za mene, ali nisam ti znao prići i onda sam saznao da ti je potrebna moja vrsta pomoći. Bio sam presretan što sam ja taj koji ti može pomoći, ali ti si odbila i onda sam vidio jedini način preko Irene, a prisluškivao sam svaki razgovor, jer znam šta ti je potrebno u životu da se rješiš svih demona prošlosti."
,,Šta?", upitala sam opijena njegovom izjavom.
,,Potreban sam ti ja!"
Poljubio me je posjednički i istovremeno mi stavljajući prsten na ruku, mrmljajući kroz poljubac ,,Nemoj odbiti" i ,,Volim te".
,,Volim i ja tebe…", odgovorila sam.
Moj zaključak: Dobra ideja za seledećih 120000 primjeraka knjige. Ma, za milionski tiraž!
FARMACEUTIKINJA