Otkako se vratio iz Kine, potomak Nemanjića često je razmišljao o Velikom zidu, da divne uspomene uljepšavaju i daju smisao svakodnevnom životu, on potomak Nemanjića više nije imao tvrđave i gradove, već je lijep život živio kao pravnik. Jednog dana netko je pozvonio na vrata ureda. Od početka koronavirusa preselio je svoj ured u svoju dvokatnicu izvan centra grada. Dobar danTražim gospodina Nemanjića, rekao je tajnici,"Uđite, gospodin koji je upravo stigao iz gradaPotomak Nemanjića će dočekati posjetitelja misleći da je novi klijent. "Pa to si ti", Nemanjić je bio sretan što je vidio povjesničara iz TV emisije." Kakve dobre namjere imate?" Povjesničar je bio potišten i zabrinut. "Vidite, gospodine Nemanjiću, ja sam star, puno sam toga proživio, može se reći da sam živio dobrim životom, a posljednjih godina kao umirovljenik mogao bih se više posvetiti istraživanju naše drevne kulture u vrijeme cara Nina Belova. i gotovo svake noći sanjam Nina Belova. Znate kako ide ta naša himna: Bože čuvaj cijelu obitelj... Moji snovi moraju biti neka poruka ili apel od Nina Belova, jer mi se lik pojavljuje i nestaje, možda mu treba naša pomoć, znate da je div, golijat, ne vjerujem u priče da je ubijen, bila bi potrebna cijela vojska garnizona da se svlada takav čovjek, a ne jedna žena kako se kaže. Ako se pojavi u mojim snovima, to znači da je živ, jer divovi nikada ne umiru. Godinama sam proučavao spise, knjige i razne dokumente, putovao čak do Egipta, pisanih dokumenata je vrlo malo, ali mnogi gradovi koje je sagradio nazvani su po njemu. U Egiptu su mi dali staru knjigu o putovanjima i djelima Nina Belova, pa budući da vi Nemanjici imate Ninov dragulj, mislim da ova knjiga sadrži ključ tajne Ninovog dragulja, jer ne samo da sjaji, već može pomoći i na druge načine. Zato sam ti donijela ovu knjigu na poklon, ako je dam knjižnicama u gradu, možda je nitko neće pročitati i skupljat će prašinu na policama, nešto mi govori da ćeš se dobro brinuti o njoj." Na to je zazvonio pametni telefon i povjesničar se javio na poziv." Oprostite, moram hitno posjetiti mjesto u Italiji, bit će to dugo putovanje, nadam se da će biti prilike da se ponovno sretnem", ostavio je povjesničar u uredskoj knjizi. Kako je potomak Nemanjića taj dan imao dosta radnih obaveza, nije imao vremena pročitati knjigu, već ju je odnio u spavaću sobu i ostavio na komodi pored kreveta, imao je naviku čitati knjige prije spavanja. Naravno, navečer je bio znatiželjan o sadržaju knjige koju mu je povjesničar dao, pa ju je počeo čitati. Naizgled obična knjiga izblijedjele tamno grimizne boje, koju možda nitko ne bi pokupio u knjižnici, skrivala je brdo tajni. Zanimljivo je da je bilo kao da je nešto skriveno u koricama knjige, prešao je rukom preko nje i shvatio da se unutar korica nalazi mali ključ. U ladici ormarića pored kreveta držao je drveni otvarač za pisma, nije htio otvoriti tvrdi uvez, već je polako odvojio papir blizu ključa, između tri sloja spavao je zlatni ključ. Mali i tanak, bilo ga je lako sakriti u papir od omotača knjige s tvrdim uvezom, a budući da je bio izrađen od plemenitog metala, nije hrđao, već je blistao u full sjaj od čistog zlata. Stavio je ključ na ormarić i počeo listati knjigu da vidi ima li nešto napisano o ključu, ali nije primijetio ni riječ u sadržaju. Možda je netko kasnije dodao ovaj ključ na naslovnicu, pomislio je i počeo čitati. Čim je pročitao kratki uvod, pao je u dubok san. U snu je vidio sliku visokog čovjeka koji je bio zarobljen i vezan za stijenu na vrhu planine, a onda se odmah probudio Nemanjić," možda ovaj ključ otvara katanac lanaca", pomislio je, jasno se sjećajući sna. Umoran, ponovno zaspi, ovaj put bez snova. Sljedeći dan bio je petak, puno posla prije vikenda pa je odgodio čitanje za slobodne trenutke odmora preko vikenda.