Princeza Dan i general krenuli su skupljati blago na konjima, prije samog odredišta pustinjska oluja počela je nositi sve okolo, stvarajući dine i rupe koje bi mogle biti opasne po život. Dan je bio samo upozorenje onome tko je stajao ispred svog konja, kad je i sama pala u dubinu. General je skočio s konja kako bi joj pomogao. Uzeo je veliko uže s užeta koje su upravo kupili u Dubrovniku i bacio joj ga u ruke." Drži se čvrsto, a ja ću povući s konjem da te izvučem." Princeza je sve više tonula, konj je gubio trag pod njom, ali je ržio i borio se da otvori krila, ali uzalud se pijesak izlio u svim smjerovima, sprječavajući ga da izađe i odleti." Skoro sam umrla", pomislio je Dan, nikad prije nije pomislio da bi je pijesak mogao progutati, a onda se pojavila vila Raviola. Imaš sreće što sam još uvijek tu", rekla joj je da je izvuče s ogromnom energijom, konj je bio ozlijeđen pa ga je Raviola liječila i namazala mast na njegove ozljede, general je prvi put stavio Dana na leđa da je nosi. "Sad nemaš konja za jahanje, pa te nosim", našalio se kako bi se otresao njezina šoka. Nosio ju je kao da je malo dijete, a ne žena, i ona je zaspala. Položio ju je na improviziranu ležaljku, još uvijek se bojao da će odnekud izroniti nova rupa, ali srećom oluja je pobjegla u nepoznatom smjeru. "Ne možemo više uzeti blago ovako", probudio se Dan, "moramo ga premjestiti na sigurnije mjesto kako blago ne bi progutala pustinjska rupa dok ga prevozimo na konjima." Ako se preselimo u dinastiju Ming, put je predaleko, ali ako blago ostavimo kao depozit u Dubrovniku, koji je bliže, onda će to biti rezerve koje ćemo uvijek moći prikupiti u valuti ili prenijeti s flotom dinastije Ming koja sada plovi prema europskim lukama. Budući da više ne moramo čuvati blago na ovom skrivenom mjestu kao tajnu, platit ćemo radnike da nose blago i dovesti više konja da nose težak teret. Tako je dugačka kolona krenula prema Dubrovniku s vrećama blaga cara Nina, a kneginja Dan nije se vraćala u domovinu tako često kao prije, koliko god se trudila to sakriti od generala, tijelo joj nije bilo tako snažno kao prije jer je ozlijedila kralježnicu u padu u pustinji.Duga kolona prema Dubrovniku nije prošla nezapaženo, kako bi izbjegla razbojnike na putu, princeza Dan je rekla generalu: "Znaš da je ovo opasno, već smo privukli veliku pažnju, ako nas razbojnici napadnu nećemo im moći odoljeti jer smo iscrpljeni, odigrajmo svadbenu povorku jer je običaj da mladenka donosi darove svojoj novoj obitelji, Tako će se razbojnici smilovati i neće napasti svadbenu povorku, kupit ćemo orahe i bademe u obližnjem mjestu i pokloniti ih ako nekoga sretnemo na putu. Kako je imala nekoliko komada svile, stavila je bijeli veo preko glave i obukla bijelu brokatnu haljinu. General se počeo smijati: "Znaš, Dan, naš je običaj kad nekoga pokopamo da obitelj nosi bijelu odjeću, a kad je vjenčanje crveno, i mladenka i mladoženja, da, crveni veo preko lica je obavezan, ali mi smo u blizini Dubrovnika, pa ćemo poštovati tvoje običaje. Najvažnije je što prije stići u Dubrovnik, zar ne?"Nasmijala se i princeza Dan: "Vi muškarci ste sretniji od nas žena, nema strogih pravila u odijevanju za muškarce, a u okolici Dubrovnika mladoženje se vjenčavaju u crveno ukrašenim dukatnim odijelima, samo mi žene moramo biti mladenke u bijelom.""Ako nisi znao da mi je crvena najdraža boja, onda ću obući crvenu haljinu s velom i odvesti te na vjenčanje jer to još nismo radili u dinastiji Ming."--